„Go­spo­đi­ce, go­spo­đi­ce!“

Okre­nu­la se i vi­dje­la vre­me­šnog go­spo­di­na sa še­ši­rom ka­ko ide u nje­nom prav­cu.

„Mo­lim Vas, ne­moj­te da pri­la­zi­te ta­ko bli­zu ši­na. Zna­te, nje­mač­ki vo­zo­vi su br­zi i go­to­vo ne­čuj­ni. Ne bih baš da bu­dem svje­dok ne­sre­će“.

Go­spo­din ko­ji joj je pri­šao je dje­lo­vao ot­mje­no i lju­ba­zno. Ivo­na se na­krat­ko osmjeh­nu­la za­hva­lju­ju­ći mu se za ne­po­treb­nu bri­gu.

„Je­ste li za jed­nu ka­fu?“, pi­tao je on.

„Da, ra­do“, pri­hva­ti­la je Ivo­na. Iona­ko ni­je po­pi­la ni­jed­nu od ju­tros.

Dok je sta­ri­ji go­spo­din spo­rim ko­ra­ci­ma oti­šao do bi­stroa u bli­zi­ni, Ivo­na je prona­šla mje­sto na klu­pi za njih dvo­je. On se vra­tio sa dvi­je ka­fe u pa­pir­nim ča­ša­ma i dva čo­ko­lad­na do­na­ta.

„Ne­ma­ju baš ne­ki iz­bor ov­dje, ali ni­je mi se da­lo ići da­lje“, re­kao je on iz­vi­nja­va­ju­ći se.

„A ne, od­lič­no je. Hva­la Vam pu­no“.

Ivo­na je od­gri­zla ko­mad do­na­ta i srk­nu­la još vrelu ka­fu.

„Ni­sam bio si­gu­ran da li že­li­te cr­nu ili s mli­je­kom, pa sam po­nio mli­je­ko i še­ćer“, re­kao je iz­vla­če­ći ma­la pa­ko­va­nja iz dže­pa svog man­ti­la.

„Hva­la, ova­ko je per­fekt­na“, uzvratila je Ivo­na lju­ba­zno.

Obo­je su jed­no vri­je­me gle­da­li u ši­ne, sva­ko za­o­ku­pljen svo­jim mi­sli­ma, a po­tom je go­spo­din za­po­čeo: „Po­sma­trao sam Vas ne­ko­li­ko pu­ta, na­dam se da mi ne za­mje­ra­te. Ja če­sto do­la­zim na ovaj pe­ron, pa ste mi, htje­li ili ne, upa­li u oči“.

Ivo­na se tr­gnu­la iz mi­sli. Iako je Ber­lin kao i sva­ki ve­legrad da­vao uto­či­šte raznim kri­mi­nal­ci­ma i per­verz­nim ti­po­vi­ma, ni­je se uplašila ovog čo­vje­ka. Nje­go­va po­ja­va je dje­lo­va­la pitomo, a po­gled mu je oda­vao onu vr­stu tu­ge ko­ju je Ivo­na i sa­ma do­bro po­zna­va­la.

„Da, ov­dje sam kad god imam slo­bod­ne da­ne od po­sla“, re­kla je ona iskre­no.

„Če­ka­te li Vi ne­kog?“, upi­ta­la je.

„Če­kam na voz ko­ji ni­ka­da ne­će do­ći“, od­go­vo­rio je on u sti­lu ne­ka­da­šnjeg uspje­šnog pi­sca.

Ivo­na se gor­ko na­smi­je­ši­la, jer je i sa­ma če­ka­la na isti.

 

Ohra­bre­ni slu­čaj­nim su­sre­tom i neo­če­ki­va­nim osje­ća­jem po­vje­re­nja, njih dvo­je su pr­vo opre­zno, a on­da sa­svim otvo­re­no jed­no dru­gom kazivali svo­je ži­vot­ne pri­če. Sva­ku tač­no ona­ko ka­ko su se de­si­le, bez sa­kri­va­nja ijed­nog bit­nog de­ta­lja. Oko njih je sta­ni­ca funk­ci­o­ni­sa­la poput ve­li­ke ži­le ku­ca­vi­ce, ko­ja Ber­li­nu upum­pa­va ži­vot. Nebrojeni vo­zo­vi su pri­sti­za­li na pe­ro­ne, a po­tom ne­sta­ja­li u da­lji­ni. Za­vi­sno od vo­znog ras­po­re­da peroni su se pu­ni­li i pra­zni­li put­ni­ci­ma i nji­ho­vim pra­ti­o­ci­ma. Ivo­na je donijela drugu ka­fu, a po­sli­je pod­ne su ona i njen novi poznanik za­jed­no oti­šli da nešto prezalogaje. Sje­dje­li su jed­no na­spram dru­gog za sto­lom bi­stroa i dje­lo­va­li kao oso­be ko­je se već go­di­na­ma po­zna­ju. Po nji­ho­voj ne­pre­kid­noj kon­ver­za­ci­ji se vi­dje­lo da su obo­je tre­ba­li ne­ko­ga da ih sa­slu­ša, ne­ko­ga ko će ih ra­zu­mje­ti i ko ih ne­će osu­di­ti za po­gre­ške ko­je su na­pra­vi­li.