Dok se spremam na dvodnevno putovanje u Grac sa jedinom željom da prisustvujem promociji knjige „Smijeh slobode“.razmišljam kao u sličnim prilikama – Šta je meni sve ovo trebalo?

Autobus kreće u 13:00 sa stanice u Lincu i za nešto više od dva sata bih trebala biti u Gracu, pa onda tramvajem u hotel, pa iz hotela u Literaturhaus, ako ga uopšte pronađem. Natrpana gomilom mapa i karti krećem na još jedno putovanje, što bi rekli za svoju dušu. Da ne bude zabune, smartphone ili taj prepametni telefon u ovakvim prilikama ne koristim (ovo se u međuvremenu promijenilo). Džaba sve tehničko obrazovanje i što znam da bi mi tako bilo lakše, držim se ja tih svojih papirića, a ako ni oni ne pomognu, mogu pitati za put. 

Po planu i programu stižem na početnu stanicu i putovanje može da počne. Pozdrav Lincu!

 

Nakon par sati vožnje u udobnom i jeftinom Westbus-u, stižem na autobusku stanicu u Gracu, koju već izdaleka prepoznajem po hotelu Ibis (kasnije opisan u mojoj knjizi „Selena“). Kroz Grac sam obično prolazila i rijetko ostajala, pa mi i ovo sad izgleda kao da ću svakog trena produžiti. No, ovaj put nema druge nego izlazak. U autobusu sam sasvim slučajno srela i dvije bivše radne koleginice, što i nije posebno bitno za ovu priču. Jedino što je interesantno u susretu s njima jeste, da smo se po dolasku u Grac lijepo oprostile - ja saopštavajući im da idem na promociju knjige, a one da idu na božićne štandove. Sutradan za doručkom smo se opet srele, jer smo od preko stotinu hotela u Gracu izabrale baš isti. U stvari nisam ga ja ga izabrala nego Martin, koji najčešće obavlja traženje soba preko interneta, jer ja ne samo da se kasno odlučim da ću negdje poći, nego onda nemam ni vremena ni koncentracije za rezervaciju.

 

Prije ulaska u hotel stojeći pojedem organski ručak sa božićnog sajma na glavnom trgu. Kratko dobijem društvo jednog mladića koji, vidjevši da je nekih dvadeset godina razlike između nas odustaje od dalje konverzacije. U hotelu ništa od dočeka sa pićem, što mi je Martin onako usput saopštio, niti od kasnijeg izlaska iz sobe, što smo naveli prilikom rezervisanja, ali bar je soba nepušačka, što je za jednog bivšeg pušača najvažnije.

 

Poslije kratkog odmora i još jednog pogleda na kartu sam spremna za dalje upoznavanje Graca, i naravno za književno veče. Sad se više ne pitam šta mi je sve ovo trebalo, ali oduševljenje se još drži u granicama. Izlazim na stanici koju mi pokazuje karta i krećem u smjeru koji mi se nekako čini logičan. U stvari krećem tamo gdje sam ugledala jednog uglađenog gospodina sa šeširom, pomisleći da i on možda ide na istu promociju. Nažalost poslije nekih pet stotina metara konstatujem da je gospodin nestao i da je smjer bio pogrešan, pa za svaki slučaj pitam jednog prolaznika za ulicu i zgradu. On poznaje ulicu, ali ne i zgradu Literaturhaus-a, pa sa njegovom informacijom krenem nazad. Na uglu ulice, u nekakvom pristojnom kafiću sa tamnim drvetom i svijetlim zidovima, ipak još jednom upitam da li sam na pravom putu. I djevojka koja tamo radi poznaje ulicu, ali o Literaturhaus-u nikad ništa nije čula. Ja se ljubazno zahvaljujem i prihvaćam da danas nikome nije do literature, ali se nadam da će bar par ljudi večeras odlučiti da napusti svoje tople sobe i kafiće, i dođe na veče posvećeno jednim od najrevolucionarnijih novinara jugoslovenske istorije. Pored pisca knjige Borisa Pavelića i izdavača Orgulića, trebali bi da se pojave Predrag Lucić i Igor Ivančić, autor moje omiljene kolumne o Robiju K. Što se više približavam mjestu održavanja sve sam veselija, a umor od vožnje nestaje sa svakim novim korakom. I eto me konačno tu gdje treba da počne jedno divno veče.

 

Dok čekamo na novinare, pisca i izdavača ispijam toplu čokoladu i posmatram šaroliku publiku. Ima nas i mladih i starijih, i žena i muškaraca, parova i onih koji su kao i ja došli sami. Pažnju mi privlači jedna žena sa titovkom. U kafić ulazi Predrag, ali Viktora nema i ja se nadam da kasni i da neće izostati. Neki u dvoranu unose pivu ili čašu vina. Ja ću ovaj put da sjedim bez pića, jer sam i ovako opijena atmosferom. Nešto kasnije ulaze organizatori, uzimaju mjesto za stolom i show can go on!

 

Da Viktor Ivančić večeras nije prisutan sad je sigurno, što i profesorica sa katedre za Slavistiku ubrzo sa žaljenjem potvrđuje. Prva pitanja o knjizi su upućena autoru i izdavaču, po čijim odgovorima se vidi da nisu česti govornici. Malo me nervira što se izdavač čitavo vrijeme zabavlja sa svojim pametnim telefonom, a autor opominje svoju djecu da budu tiša. 

Ali kada priča dođe do Predraga Lucića sve dobije nekakav drugi oblik i smisao. On se otvorenog srca obraća publici i sasvim spontano pravi šale a la Feral Tribune. Ovo je njegovo veče, to se vidi iz priloženog, a kasnije će to potvrditi sa kabareom čiji je jedini učesnik. Pomalo je nepravedno da autor ostane u sjeni, ali mislim da to njemu lično nije smetalo, jer je i samo njegovo djelo posvećeno Feralu. Iz publike dolazi puno pitanja, a sve se prevodi na njemački što donekle rasteže promociju, ali dosadno nije ni u jednom trenutku. 

Poslije kratke pauze koju koristim za odlazak na mjesto gdje car ide pješke, a neki za novu čašu pića dolazimo do druge tačke večeri, kabarea. Ne znam šta nas očekuje i dok razmišljam kako će to izgledati čujem Lucića kako pjeva gromkim glasom. Pošto je prije toga rekao da novinarem postane onaj ko je promašio profesiju, pa ako nije uspio kao pisac, pjesnik ili rock and roll muzičar, onda se posveti novinarstvu. Pretpostavljam da je on bio taj koji je htio postati pjevačem. Po glasu bi to svakako mogao, a i po sluhu. Koristi muziku naših tradicionalnih pjesama, ali je upotpunjuje novim tekstom, satiričnog i političkog karaktera. Atmosfera je više nego dobra, čuje se glasno pljeskanje i smijeh. Čak se i prisutna djeca pomalo počinju interesovati za ono što se dešava na bini. Očito im se sviđa taj glas, koji ih budi iz polusna u koji su upali tokom promocije. Sigurna sam da ne razumiju sve šale, puno ih je vezano za književnost i politiku, ali učestvuju u ovom kabareu kao i mi ostali. Energija koju Lucić nosi sa sobom je nesvakidašnja. Preko Krleže i Andrića, Jesenjina i Puškina, stiže do Kolinde i Nikolića (tada aktuelnih predsjednika), pa se dotakne još malo onog političara čiji su inicijali kao Feral Tribune, a sve to sa intelektualnom satirom, bez vrijeđanja, ali sa jasnom porukom. Prolazi i drugi sat večeri, ali on ne posustaje, nego se izgleda tek zahuktava. Pita gospođu sa Slavistike da li može da nastavi dalje. Pošto ona nema ništa protiv, nastavlja još pola sata, pa onda opet još pet minuta, samo da još nešto kaže. A kabare postaje sve bolji i bolji, i onaj impuls smijeha od početka se samo širi na sljedeću tačku. Zaista se javlja „Smijeh slobode“, smijeh o nečemu što nikoga ne bi trebalo da pogađa, smijeh o nama samima. Pitam se zašto više ljudi nije čitalo Feral? Zašto je on ipak ostao elitna novina, dok su mnoge druge sa ispraznim tekstovima, nacionalističkim i senzacionalnim pričama najnižeg nivoa uspjele pridobiti čitaoce. Pitam se i nešto mi žao što ih više nema. Kao da je nešto moje nestalo, mada sam ih čitala samo na preskak i tek kasnije shvatila njihov značaj. Kao što Lucić reče, Feral nije nastao s ciljem da promijeni svijet (mada bih ja takvu promjenu rado prihvatila), ali ako su bar nekim ljudima u tom ludom vremenu raspada Jugoslavije uspjeli pokazati da nisu poludjeli i da u svome mišljenju nisu sami, onda su uspjeli u svojoj misiji. Tačno tako se desilo nama koji početkom devedesetih nismo više shvaćali ni svijet, ni ono što se oko nas i s nama zbiva. I za to saznanje sam im vječno zahvalna.

Nakon završenog programa, koristim priliku da odnesem knjige na potpisivanje. Sem „Smijeha slobode“ kupujem i drugu koja je tu veče bila u prodaji  - „Razgovori sa Smojom“ Borisa Dežulovića. Uz obavezno fotografisanje i sa puno utisaka konačno naručim čašu crnog vina.

 

Po povratku svraćam u kineski restoran, pa sa večerom i dvije debele knjige nastavljam u pravcu hotela. U sobi telefoniram i pregledam majlove, ovo drugo više iz navike nego iz potrebe. Primjetim jedan sa otvorenim konkursom za najkraću priču moje izdavačke kuće, ali ne mislim da ću se prijaviti, jer očito ne znam pisati kratko. Oko ponoći konačno zaspem i sutradan se probudim u istom položaju. Prvo što čujem je „glasno disanje“ osobe iz druge sobe i zvuk tramvaja. Radujem se početku novog dana sa kupovinom i planiranim susretom sa prijateljicom, koja igrom slučaja ovaj vikend isto provodi u Gracu. Na doručku srećem koleginice sa početka priče i još jednom se opraštamo, iako postoji mogućnost da se opet vidimo. Samo par koraka dalje me čeka većina znamenitosti Graca, ali pošto sam jedne druge prilike uz puno ljepše vrijeme sa dragom osobom bila na istom mjestu, ne vjerujem da će me ponovno razgledanje iznova oduševiti. Umjesto toga radije odlazim u veliki kupovni centar. Preletim prodavnicama na prvom, drugom i trećem spratu, brzo shvatim da vjerovatno neću ništa pazariti, ali ću bar razgledati kako se ljudi spremaju za božićne praznike. Primjećujem da dosta kupaca govori hrvatskim ili nekim drugim našim jezikom, a nešto kontam da nisu bili na promociji. Poslije doznajem da se radi o hrvatskim turistima koji dolaze u shopping u Grac, i da ih već ima toliko da se cijene u nekim prodavnicama prevode u kune (i ovo više nije aktuelno). Svašta se promijenilo u ovom svijetu i ja se više ničemu ne čudim. Ponekad se samo začudim sebi koja zaostaje za tim promjenama, ali i tome sve rjeđe. Pri izlasku iz ovog raja za konzumente ipak kupujem jednu crnu jaknu. Klasičan kroj, što bi rekli zahvalna za sve prilike. Marka rich & royal izaziva mali podsmijeh na mome licu. Ubrzo se sastajem sa prijateljicom i tu počinje naša klasična priča - ono kad se prekidamo, pa se izvinjavamo. Prijateljica istina ne dijeli moju zaljubljenost u literaturu, čak šta više ne čita, ali u dosta drugih stvari se nalazimo. Njeno životno iskustvo i zdravo rezonovanje me uvijek prijatno iznenade. Mislim ima ona i svojih slabih strana, ali njih obično ne vidimo kod ljudi koji su nam dragi, pa tako uživamo na kafi u Sacher cafe i u kupovini poklona poslije toga. U stvari kupujemo samo par sitnica, ona za porodicu njenog nećaka, a ja za austrijski dio moje familije. Ovaj dio iz Bosne ne slavi taj Božić. Meni je u suštini bitno da se nešto slavi, pa šta bilo, a poklone svakako obožavam kupovati. Poslije par sati lutanja po centru Graca upoznajem i njenog nećaka, njegovu ženu i fantastičnog klinca od godinu dana. Njegova (pra)tetka kaže da se nasmije prije nego se probudi i ja sam sklona da u to povjerujem, jer se dijete čitavo vrijeme smije i normalno privlači svu pažnju na sebe.

 

Nažalost ubrzo moram nazad, pa na vrat na nos grabim prema hotelu da uzmem prtljag i na vrijeme stignem na stanicu. U autobusu se polako navikavam na sljedećih par sati vožnje, a onda uzmem Dežulovićevu knjigu o Miljenku Smoji, i ta dva-tri sata između Linca i Graca postaju najljepši dio ovog putovanja.

Knjiga je u stvari posljednji intervju sa Smojom, kada je već bilo jasno da ga njegovo tijelo na ostatku puta više ne želi pratiti. 

„Na oproštajni novinski razgovor pitate li mene – a i priznao je to u intervjuu – pristao je samo da bi mogao potajno popiti koju čašu vina, a da mu Lepa u žmul ne dolijeva vodu. I naravno, užicati koju strogo zabranjenu cigaretu“, piše autor knjige Dežulović.

Uskoro doznajem toliko toga o čovjeku koji je napisao „Malo misto“ i „Velo misto“, i kojeg zbog tipičnog splićanskog narječja često nisam razumjela. Uprkos tome razumijem njegov život bolje od mnogih čiji govor bolje poznajem. Dok saznajem šta su kurbe, libar i pinez u meni se rađa respekt prema tom velikom čovjeku i njegovom ispunjenom životu. Koliko je samo snage, volje, i koji karakter bio potreban da se čovjek u vrtlogu istorije ne promijeni i ne razočara. Od povrede oka koju je zadobio prilikom popravke struje, zbog koje je, kako kaže, postao ljevičar jer je na desno bio slijep, pa do priče o svojoj dragoj ženi Lepoj koja je kao i on izgubila brata u ratu i koja je ćutala sve njegove prevare prateći ga vjerno do zadnjeg dana, pratila sam priče i put jedne vanserijske ličnosti, jedne legende. O Lepoj piše – „Tuđmanov režim je k.... kakvi ja jeman u kuću. Ali isto ja nju volin, i kad mi ne da pušit i kad mi ne da pit. Znači da me voli, a velika je stvar kad te neko ovakvog staroga, ćoravoga i gruboga voli. A volin i ja nju. Jedina osoba na svitu koju volim više nego samoga sebe je - Ona.“

Opis vjetra u dijelu knjige nazvanom Jugo dere, misal ka cakal puca je nešto naljepše što sam pročitala o vjetru. Takvo nešto je mogao napisati samo neko ko vjetar osjeća i ko ga miriše.

Dok se put bližio kraju, bilo mi je tako teško ostaviti knjigu. Kad sam ugledala prodavnicu Ikee i auto-servise koji su najavljivali povratak kući, nisam htjela i nisam željela povjerovati da je to mjesto kojem se vraćam. Nisam mogla da se otrgnem od opisa Splita i sela na Braču, od mirisa ribe i mora, od rive i Smojinog crno-bijelog pratioca Šarka. Daleko od naših polovnih doživljaja, insceniranja sopstvene veličine i sveopšte površnosti koja nas okružuje postojao je jedan čovjek koji je shvatao život. Neki su ga pljuvali, mnogi ga zbog političkih stavova nisu pozdravljali, neki su ga prihvatili tek kad je umro, a neko je napisao jednu divnu knjigu o njemu - iskrenu i punu priča od kojih bi svaka mogla biti knjiga za sebe. Zato je moja sreća da negdje u svijetu postoji Literaturhaus, da postoje ljudi koji u njemu gostuju i kojima nije potrebna ogromna publika da pruže sve od sebe. Ljudi koji nam otvore oči za nove vidike, približe nam nova narječja, i ostave pismeno sjećanje na velikane naše domovine!

 

Linc - Grac, 2015