Sjedio je u hodniku glavne gradske bolnice, pogledom uperenim prema crveno-žutim listovima starog hrastovog drveta. Bilo je toplo, neobično toplo za jedan jesenji dan. Gotovo da su se direktno mogle osjetiti klimatske promjene. Njemu je bilo svejedno kakve promjene svijet očekuju u sljedećih sto ili pet stotina godina. Pomisao na vremensku ograničenost života mu je bila mučna, ali u neku ruku i oslobađajuća. 

Drvo u parku ga je podsjećalo na njegovo selo, mjesto u kojem je rođen i odrastao. Tamo su imali veliku hrastovu šumu dokle god je vidik dopirao, ne samo ovakvo usamljeno drvo. U jesen su on i sestra skupljali žireve za svinje. Na zemlji je ležalo puno plodova, neki su bili sa kapicama, a neki bez. Jednom im je učiteljica pokazala kako se od plodova pravi figura čovjeka, što ga je oduševilo. Inače su učitelji bili strogi i udarali po rukama. U današnje vrijeme to više ne rade, ali nije dokazano da su djeca zbog toga postala bolja. Dovoljno je samo da pomisli na svoja dva unuka. Razigrani su bili i on i njegova sestra, ali su uvijek imali poštovanje prema starijima. Danas više toga nema, ni blizu kao u doba njegovog djetinjstva. 

Sljedeći pacijent je bio prozvan, stariji gospodin njegovih godina. Uz pomoć štapa je ušao u ordinaciju, vrata su se lagano zatvorila za njim. On je ostao strpljivo čekajući kao što je činio već čitavo prijepodne. Tog jutra ga je sin dovezao u bolnicu. Poslali su ga na pregled krvi i mokraće, poslije toga su mu izmjerili pritisak. Sa uputom je onda otišao na urološko, gdje i sada čeka. Morao je doći sa sinom, jer nije razumio jezik. U vrijeme kad je radio na gradilištu bez problema se sporazumijevao, ali u bolnici su drugačije pričali. Svi ti medicinski pojmovi su mu bili strani, nije ih nikada koristio. Kao dijete je jednom bio jako bolestan, majka mu je mazala svinjsku mast na grudi i noge obavijala oblogama od krompira. Tu se noć tresao pod groznicom. Rođaci su poslali po popa, ali on se oporavio isto onako iznenada kao što se i razbolio. Od tog dana je njegova majka postila svake srijede i svakog petka, sve do svoje smrti. U miru neka počiva njegova mila. Ako je nekad anđeo na zemlju sišao, onda je to bila ona. 

Sad je bio u godinama u kojima je ona bila kad ih je napustila. Još nije mogao da shvati kako je vrijeme tako brzo proteklo. Sa dvadeset šest je otišao na rad u inostranstvo. Kad bolje razmisli, nije nikada imao razloga da ode. Imao je kuću koju mu je otac sagradio, par livada, krava, svinja i kokoški, svega što je jednom seljaku potrebno za život. I traktor koji su kupili na kredit. Samo auto nije imao. Iako su seoski neasfaltirani putevi bili pristupačniji za motore ili traktore, on je žudio za autom. Za onakvim bijelim mercedezom, kakvog je komšija dovozio iz Austrije, kada bi ljeti dolazio u posjetu domovini. 

Prije odlaska se oženio. Na svadbi ga je otac upitao: „Jesi li siguran da ideš, sine moj? Ovdje imaš sve. Možda ti se ne čini da je puno, ali tamo gdje ideš ćeš imati još manje.“

„Ništa se ti ne brini, stari“, odgovorio je on. „Neće dugo trajati i ti ćeš biti ponosan na mene. Neću ja tamo vječno ostati, samo da zaradim za ono što nam treba“.

Otac ga je pogledao pogledom punim sumnje i nije više ništa rekao. Prije se nije tako puno pričalo, više se sporazumijevalo gestikulacijom i govorom tijela. Ali, on je ubrzo shvatio šta mu je očev pogled govorio i, nažalost, koliko je bio u pravu. Prvi posao je dobio na građevini. Stanovao je sa komšijom iz sela i još jednim zemljakom. Dobro su se slagali, posao mu isto nije teško padao, ali hrana je bila očajna. Sve mu je nedostajalo - jaja od njegovih kokoški, rakijа koju su sami pravili. Ali najviše od svega mu je nedostajala njegova mlada žena i familija. 

Svoju tugu je sapirao u restoranu „Kod Ćire“, jedinom mjestu gdje se bar malo osjećao kod kuće. Unutrašnjost restorana je bila tamna, vazduh u njemu ispunjen dimom i prosutom pivom. Sem dvije kelnerice i jedne pjevačice u večernjim satima samo su muškarci sjedili za stolovima. Jedne takve večeri je doznao za bolje plaćeni posao na kojem je ostao sve do penzije. Pošto je više zarađivao, mogao je da priuštiti mali stan za sebe i ženu, koja je poslije dvije godine došla za njim. Prvih par mjeseci u novoj domovini je bila neutješna, samo je plakala i pričala o povratku, ali se vremenom navikla na novu okolinu i, kad im se rodio sin, postala stub njihove porodice. 

Upravo kad je pomislio na sina, ugledao ga je kako se penje stepenicama, mršav i visok sa crnom valovitom kosom, pod stresom kao i uvijek. 

„Sve samo obavio, auto je parkiran u podzemnoj garaži“, reče sin na njemačkom.

„Ne pričaj njemački sa mnom, ne razumijem te“, reče otac tiho na svom jeziku.

„Naravno da me razumiješ, ali ti nećeš da me razumiješ. Bože, pa ti živiš ovdje pedeset godina“, odgovori mu sin ljutito, ali ovaj put ipak na maternjem. 

„Nemoj sad da se svađamo“, reče otac i zaćuti. 

Jedno vrijeme su obijica ćutali. Vrijedan i uspješan je bio njegov sin. Još u školi se trudio da ne upada u oči kao stranac. Zbog toga je tako dobro naučio jezik i tako daleko dogurao u životu. U školi je imao samo najbolje ocjene, poslije toga je završio studije. Sad radi kao menadžer u velikoj trgovini sa prehrambenim proizvodima. Prošle godine je oženio jednu austrijsku djevojku iz iste firme. Svadbu nisu pravili, umjesto toga su odletili za Ameriku i tamo se vjenčali. On lično nikada nije razumio kako se može tako oženiti, bez familije i prijatelja. Toliko se radovao da napravi jedinom sinu svadbu, pozove rodbinu i pokaže svima kako su uspjeli. Zato su on i njegova žena godinama štedili. Ali šta bi, srećan i zdrav neka mu bude. 

Mlada medicinska sestra je prošla hodnikom smješeći se. Niko od ostalih u čekaonici se nije osmjehnuo. Bilo je mirno, niko nije imao želju za razgovorom, to se vidjelo na licima. On je inače malo pričao. Kad je govorio na njemačkom, nisu ga dobro razumjeli. Na maternjem je samo pričao kad je bio siguran da nikome ne smeta. 

Pomislio je na svoju ženu, jedinu osobu u ovoj zemlji koja ga je uistinu razumjela. Bila je dobra prema njemu i djeci, ali je dragi Bog prerano odvojio od njih. Jedne večeri prije sedamnaest godina je zaspala da se više nikad ne probudi. Komšije i rođaci su rekli da je tako najbolje, jer se nije namučila. Bio je to šok za njega, i još uvijek je. Kako je poslije njene smrti uspio dalje živjeti, ni sam ne zna. Poznavao je još dok je bila djevojka. Nije bila najljepša u selu, ali je bilo nešto u njenom pogledu što mu je reklo da je ona prava za njega. Iz pogleda i lica je uvijek znao dobro čitati. Ona je uvijek bila na njegovoj strani, i onda kada on sâm nije bio na istoj. Bila je strpljiva, kakva bi svaka žena trebala biti. Muškarci su drugačiji, tvrdoglavi i teški, ali žena mora biti strpljiva. Nijedan brak ne može funkcionisati bez toga. Nije bila obrazovana, ali je znala kako se porodica vodi i štiti. Poslije sina donijela mu je i ćerku na svijet. Ljudi su rekli: Bog ti je dao sina da te naslijedi i ćerku za starost. Ćerka se udala i otišla u drugi grad, pa ga je rijetko posjećivala. Kad bi bila bliže sigurno bi češće dolazila. 

Vrata ordinacije su se otvorila i doktor srednjih godina je prozvao njegovo ime. Pogrešno ga je izgovorio kao i svi ovdje, ali on je znao da se radi o njemu. Ušao je u ordinaciju za svojim sinom. Morao se skinuti i nagnuti naprijed prema stolu, što mu je bilo neprijatno. Doktor je prstima kopao po unutrašnjem dijelu tijela, gdje ga niko nikada nije dirao. To ga je zabolilo, pa je pustio glas, ne krik, nego više uzdah bola. Potom je doktor sklonio ruku i pregledao mu prepone i stomak. To je isto bolilo, ali ne tako strašno. Onda se obukao dok se doktor smjestio na svoj radni sto i gledao u papire. Pokušao je da čita sa doktorovog lica, ali ovaj put sem profesionalne praznine ništa nije vidio. Trajalo je par sekundi, prije nego što je ovaj rekao: „Sjednite, molim vas“. 

Nije htio sjediti, htio je što prije da iziđe iz ove sobe. Sve je bilo bijelo i uredno, slike na zidovima su predstavljale muške polne organe. Lice doktora se od profesionalno praznog promijenilo u profesionalno zabrinuto. Pitao je njegovog sina kad mu je otac imao posljedni pregled. Sin je odgovorio da ga nije nikada imao. Iako nije sve razumio vjerovao je da doktor priča o tome kako su ovakvi pregledi važni. Onda je pokazao prstom na papire. Njegov sin je pogledao zabrinuto u tom pravcu i nije rekao ništa. Poslije toga je doktor jedno vrijeme pričao, ali on ga više nije slušao. Izgledalo je da je prilično kompetentan za ovu bolest. Izraz doktorovog lica se opet promijenio iz zabrinutog u prazan. Sin bi ponekad klimnuo glavom i rekao – da, razumijem. Onda su dobili recept za lijekove i doktor se ljubazno oprostio od njih. Sin je izašao prvi, on se pozdravio sa doviđenja i krenuo za njim. Mada nije sve razumio, znao je da se ništa dobro nije dogodilo.

„Dođi stari, idemo“, rekao je njegov sin. Njemu nije promaklo da je bio nekako odsutan. 

Išli su dugim hodnikom do lifta. Šarene linije na podu su im pokazivale put. Linija koju su pratili je bila zelena i on je cijelo vrijeme pratio, dok su se cipele prolaznika smjenjivale pred njegovim očima. Moderne ženske s potpeticama, sportske patike i crne muške cipele su žurile prateći svoje linije. On nije dizao pogled, kao što nije ni u životu. Uvijek je samo išao za svojom linijom. Nikada nije našao vremena i snage da stane i krene možda nekim drugim putem. Tako su prošle godine, a da nije uticao na njih. Kada su bolovi počeli i on sve češće morao do toaleta, nije vidio razlog da ode doktoru. Išao je samo za svojim obavezama, iako ih poslije penzionisanja nije puno imao. Ponekad bi u stanu našao nešto da popravi, što bi mu dalo osjećaj da je još uvijek koristan. Iz stana je rijetko izlazio, samo u u kupovinu, i kada je vrijeme bilo lijepo, u park na partiju šaha. U restoran više nije išao. Tamo se sve promijenilo, pa se više nije osjećao kao kod kuće. 

„Dođi ovamo!“, vikao je njegov sin, „ovdje je auto“.

On je ušao i krenuli su u pravcu stana. Iz auta je mogao da posmatra grad koji se promijenio. Dok je radio, znao je svaki njegov dio. Tu bi gradio jednu ulicu, tamo dalje zgradu. U zadnje vrijeme su nicale nove firme i zgrade i on je potpuno izgubio pregled. Radije je ostajao u svom dijelu grada, tamo se ništa nije mijenjalo. Niko nije htio ulagati u kvartove u kojima je bilo previše stranaca. Uvijek i iznova dolazili su novi. Pričali su neke nepoznate jezike i on ih je radije izbjegavao. 

Sin je zapalio cigaretu i otvorio prozor. Na semaforu su stali. 

„I kad si mislio otići kod doktora?“, pitao ga je. 

„Pa eto, otišao sam“.

„Ali samo zato što sam te ja poveo“.

„Ne znam kako bih sam do tamo stigao“.

„Stari, nije mi do šala. Bolestan si, moraćeš se podvrgnuti terapiji“. 

Duboko je udahnuo ne rekavši ništa. Pretpostavljao je o kakvoj terapiji se radi. 

„Moramo pričati sa doktorom da vidimo šta je najbolje u tvojoj situaciji. Moraš sudjelovati, čuješ li me?“

Primjetio je kako njegov sin zbog straha postaje agresivan i to ga je zaboljelo. Zbog toga je i kao mali tražio sigurnost u životu, da ne bi imao čega da se boji. Ali život je sve drugo sem sigurnosti. To mu nije objasnio. Davao mu je osjećaj da je sve pod kontrolom i kada to nije bilo. Tako je štitio i sebe. Kad je bio tužan nije gledao unazad, niti se pitao šta je to bilo pogrešno. Jednom se odlučio za ovaj život, ne može se dva puta. Ni onda kada je njegova žena preminula nije pokleknuo. Išao je dalje kroz život bez cilja i radosti, ali je išao. Znao je da njegova duša neće naći mir, ipak je čekao na nešto što nikada neće doći. Čekao je na sreću koja mu je desetljećima ranije bila obećana. 

Vozili su dalje, ulice i ljudi su se smjenjivali pred njihovim očima. Nijedna od tih ulica nije bila njegova, iako je neke od njih sagradio. I te ljude nije poznavao. Sve je bilo tako strano. Koliko god je pokušavao ignorisati taj osjećaj, nije mu polazilo za rukom. 

Konačno su stigli pred stan. Sin nije izišao, i onako je izgubio čitavo prijepodne. Na poslu je bio odgovoran za sve, bez njega ništa nije funkcionisalo. Rekao mu je da će sutra navratiti i da će mu donijeti lijekove. I da će onda popričati o svemu. 

Dobro je odgojen njegov sin, a i njegova ćerka. Ali ovaj život ovdje je brz i nedostaje vremena za razgovor. A kad se konačno nađe vremena, onda nedostaju riječi. 

Ušao je u stan i sjeo na kuhinjsku stolicu. Vezeni stoljnak njegove žene je prekrivao sto. Zatvorio je oči i dodirivao stoljnak drhtavim rukama. Kod svakog sljedećeg veza je bio bliži svojoj ženi, selu i roditeljima. Osjećao je njihovo prisustvo. Vidio je roditelje žive, jedno pored drugog kao na staroj crno-bijeloj fotografiji. Njegova mlada žena je trčala puteljkom prema kući. Htio je da joj priđe, htio je zagrliti, ali ona mu je rekla: „Nije još vrijeme mili. Vidjećemo se kasnije“. Onda su svi nestali, isto onako kao što su se i pojavili. 

Ostade još jedno vrijeme sjediti. U dvorištu su se igrala djeca, ulicom su prolazili auti. 

Sve je bilo isto, samo on je bio drugi.

Odjednom je tačno znao šta će uraditi. Oni što je već dugo trebalo. Sutra će da ode na stanicu i uđe u autobus, koji će ga odvesti u domovinu. Ponijeće samo najpotrebnije, ostalo će kupiti. Vrijeme bi trebalo biti isto tako lijepo kao i ovdje. Tako će imati par dana, možda i sedmica, da se pripremi za zimu. Platiće starom komšiji da mu uzore njivu, pa da na proljeće može posijati. Gledaće kako rastu mlade mahune i paradajz, skupljaće divlje jagode. U jesen će ubrati kukuruz, otkidati tikve koje divlje rastu uz kanal. Popraviće kuću i štalu kad stigne. Poslije rada će otići na rijeku, sjesti na topao kamen i gledati kako rijeka nepovratno kao život teče. 

I otići će doktoru, ali onome kojeg će razumjeti. Kad konačno stigne na svoje odredište, neće više nikada morati čitati ljudima sa lica. 

 

Linc, 2018

Copyright © 2020: Aleksandra Kalischek