U Beograd sam prvi put stigla s početkom rata, hiljadu devetsto devedeset i druge. Bio je neki tužan, sunčan april, prepun straha i neizvjesnosti.
Zdravkova aprilska pjesma se orila sa razglasa, a mi smo se pitali šta nam se to dešava i šta nam nosi sutra. U tom gradu, počevši od samog dna sa polupraznom studentskom torbom, sam iskusila
kako ti mogu pomoći nepoznati, a oni kojima vjeruješ ostaviti na cjedilu. U njemu me kucanjem na vratima budio neki do jučer nepoznati čovjek sa riječima - „Ustaj Mrljo, vrijeme je!“
Onako pospani, nešto iza četiri ujutro, bismo prolazili pustom ulicom Kaluđerice. I svaki put bi nas u toj ulici lavežom prepao isti pas iz istog dvorišta, valjda da bude siguran da smo zaista
budni. Vrebali bismo mjesto u autobusu, da bi on nastavio dalje ka svojoj firmi, a ja žurnim koracima grabila na posao u Novi Beograd. On i njegova draga žena će me za neko vrijeme primiti u
svoju porodicu, dok će moja prava negdje daleko proživljavati strahote rata.
U tom gradu ću naučiti cijeniti neovisnost od drugih, od države i od mjesta. Upoznajući njegove mnogobrojne dijelove razumjeću šta znači biti anoniman, nikome poznat, bez imena, adrese i prošlosti. Njegova otvorenost će me zbuniti, ali i pružiti mi šansu. U njemu ću steći nova prijateljstva, a izgubiti neka stara. U njemu ću sresti ljude bez nogu sa gelerima u plućnim krilima, one koji su izgubili svoje najbliže i one koji ne znaju gdje su njihovi. U njemu će suza biti luksuz, jer će svima nama biti jasno da se od tuge ne može živjeti. Svi mi, pridošlice nesrećom donesene u taj grad, ćemo se vrtiti u istom vihoru hvatajući i najmanje šanse da preživimo, a on će nam šaputati – „Eto, to je sve što vam mogu ponuditi, nažalost nemam više“. A bilo nas je puno tih godina, previše i za jedan puno veći i bogatiji grad.
Dvadeset godina kasnije ću doći opet, ovaj put sa sređenom životnom situacijom, polupraznim koferom i pozivnicom na sajam knjige. Opet će me dočekati Sunce, ovaj put u oktobru. Poznata užurbanost na ulicama, ljudi za koje je život u gradu košmar, ali i oni koji uživaju u njemu. Posmatrajući mlade ljude na Knez Mihajlovoj postati ću svjesna nevjerovatne brzine kojom su protekla dva desetljeća. Prići ću mu pažljivo obilazeći mjesta koja sam poznavala, čekajući strpljivo na njegov šapat. U sali sajma ću gledati ponosne roditelje u prvom redu, radovaću se iz sveg srca, srešću neke drage ljude koji su u njemu ostali. Doći ću i sljedeće godine, taj put sa mojom boljom polovinom. Vidjeću kako ga grad šarmira svojim restoranima, ulicama i noćnim životom. I onda još jednom, par godina kasnije. Taj put će Ljubivoje Ršumović otvoriti sajam, kratko ću popričati sa Muharemom Bazduljem, a Vladimir Pištalo će mi potpisati knjigu sa posvetom koleginici. U prostoru između štandova za knjige vjetar će mi donijeti riječi – „Eto, to je što ti mogu ponuditi, nažalost nemam više“. A meni će srce postati veliko kao Rusija. Pomisliću – "Ja sam već vidjela kako se neistine kuju u istine, kriminalci poštuju kao sveci, krađe i laži čine sa osmjehom na licu. I mnoge gradove našminkane ali hladne, sređene i arogantne poput stare grofice. Neki su bili gori, a neki bolji, ali nijedan od njih nije bio tako divno i ranjivo iskren. Stari moj, to tvoje malo je mnogo više od nečijeg puno i zato se sigurno vidimo opet".
Beograd, 2021
Copyright © Aleksandra Kalischek