INTERVJU SA ALEKSANDROM KALIŠEK

Razgovor vodila Vesna Nedić

SAN: Šta je po vama definicija uspeha u imigraciji?

Definicija uspjeha u imigraciji se može izraziti poznatom tezom – red, rad i disciplina. Mislim da ne poznajem nijednu uspješnu osobu u Austriji, koja je to postigla na drugi način. Pošto je Austrija dobro organizovana, zakonski regulisana država, tako je zasigurno teško doći do uspjeha na nelegalan način ili putem kriminala. Na moju žalost i sramotu bilo je i takvih pokušaja od strane naših sunarodnika. Srećom radilo se samo o izuzecima, koji su najčešće morali napustiti teritoriju ove države. Većina se poput mene trudila da svojim radom i inteligencijom dospije do boljeg životnog standarda, da u poslovnom smislu napreduje stepenicu po stepenicu i tako postigne ono što joj je iz različitih razloga bilo uskraćeno u domovini.

SAN: Šta bi bio vaš savet za nove imigrante?

Za kvalitetan i koliko-toliko zadovoljavajući život u inostranstvu, šta god svako od nas pod tim podrazumijevao, potrebno je pored rada dosta strpljenja. Upada mi u oči da pogotovo mlađe generacije imaju potpuno pogrešnu predstavu o načinu na koje se to postiže. Sama pomisao na dvadeset i više godina, ponekad i teškog fizičkog rada, za njih je nezamisliva. Snovi o brzom snalaženju i bogatstvu se obično rasprsnu pri ulasku u prvi stan, plaćanju mjesečnih računa i prihvatanju potpuno drugačijih životnih uvjeta. Često su njihova očekivanja mnogo veća od onoga što ih ovdje čeka. Onima koji nakon perioda prilagođavanja uspiju pronaći svoj put i cilj, te uspostave balans između rada i slobodnog vremena, vrata su uglavnom poslije otvorena. Bitno je da u tome periodu ne izgube sebe, te da njihov materijalni put bude praćen i ličnim tj. duhovnim razvojem. Mislim da je ovo i jedan od najtežih zadataka na njihovom putu.

SAN: Kakav je život u Austriji, kako je organizovano društvo i kakav je mentalitet ljudi?

Austrija je jedna od najstabilnijih država u zapadnoj Evropi. Isto tako je i jedna od država sa dobrim sistemom socijalne zaštite. Geopolitički i vojno je neutralna, ali zbog razvijene ekonomije sa velikim uticajem u Evropskoj uniji. U samom načinu života vidne su razlike između sela i gradova. Dok je u gradovima poput Beča, Graca ili Linca uticaj migranata na sliku i život grada velik, u selima se očuvao tradicionalni način života, sa značajnim uticajem katoličke religije i austrijske tradicije, te muzičkim i dobrovoljnim vatrogasnim udruženjima, koje su sastavni dio svakog seoskog okruženja. Austrijanci su dosta pragmatičan narod, koji do neke granice prihvata strane običaje, držeći istovremeno i do svojih. Pogotovo mlađe generacije su naviknute na susrete, pa i brakove sa strancima (poput moga muža, op.a.). U njihovim životima bitnu ulogu igra porodični život, te sport i priroda. Usuđujem se reći da ne posjeduju srčanost i toplinu, koja je svojstvena balkanskim narodima, ali su korektni u odnosu prema drugima, te su poslije prvog opreznog perioda upoznavanja spremni prihvatiti došljake bez ikakvih predrasuda. Ono što mene posebno fascinira kod Austrijanaca je stalna želja za napretkom i promjenom. To se vidi u manjim praktičnim, ali i u važnijim životnim stvarima. To ih čini i jednom od najjačih nacija na polju inovacije, pogotovo u tehnološkim naukama. Za razliku od našeg mentaliteta, gdje svaka promjena znači bespotreban napor i trošenje energije, imam osjećaj da Austrijanci prihvataju promjene sa zadovoljstvom i da se uvijek iznova oduševljavaju novim stvarima i idejama. Mislim da su za današnji način i brzinu života mnogo spremniji od nas, ne ulazeći u diskusiju da li je taj trend zaista nešto što bismo trebali po svaku cijenu pratiti.

SAN: U čemu je prednost života u imigraciji a u čemu ne?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, jer su nekada prednosti istovremeno i nedostaci. Meni lično je najveća prednost bila upoznati nove narode i običaje, te upoznati sebe sa neke druge strane, spoznati svoje kapacitete i snagu. Istovremeno uvidjevši i slabije strane svoje ličnosti. Ako govorimo o praktičnim prednostima, one su već ranije navedene – organizovanost, dostupnost informacija, neovisnost od političkih, vjerskih ili sličnih grupacija, te relativno jednostavna mogućnost promjene životnih okolnosti. Nedostaci su svakako emotivnog, kulturno-sociološkog karaktera, te nemogućnost direktne povezanosti sa dijelom familije, koja živi u domovini. Dok su ovi prvi djelimično kompenzovani internetom i televizijskim programima na maternjem jeziku, ovi drugi, vezani za brigu i njegu roditelja, koji nerijetko ostaju sami (kao i posjedovanje nekretnina i sl.), su tek vidljivi u određenom starosnom stadiju. Prilikom dolaska u Austriju, većina nas je bila primorana napustiti mjesto stanovanja, ne uvidjevši pravovremeno ovu vrstu problema.

SAN: Kao poslovna žena pa još i imigrant kako ste uspeli da nađete vremena da se posvetite vašoj pasiji pisanju, pa čak i da izdate knjige? Šta su teme vaših knjiga?

Jedna od primarnih stvari u mom životu u inostranstvu je bila raditi posao za koji sam školovana. Kako sam završila srednju elektrotehničku školu, te prije rata započela isti fakultet u Sarajevu, tako je to bio neki logičan nastavak na poslovnom planu. Istina to nije bilo ni brzo, ni lako postići. Prve godine moga života u Austriji su provedene u prilagođavanju novoj sredini, učenju jezika i prvim radnim iskustvima - od spremačice, radnice u kuhinji, prodavačice, do rada na elektronskoj obradi podataka, inženjera za testiranje kompjuterskih programa, te administratora bankovnih programa bio je dug put. Pored posla sam nekoliko godina sarađivala sa jednom filmskom kompanijom, gdje sam imala prilike naučiti kako od ideje koja prerasta u projekt, postepeno nastaje film. U tome periodu se sve više približavam pisanoj i filmskoj umjetnosti, te tu vjerovatno leži ključ mog kasnijeg književnog stvaralaštva.

Teme mojih knjiga su pretežno migrantske, socijalno-kritičnog karaktera, obično nadahnute ličnim i tuđim iskustvima. Kao i većina pišem o onom što me pokreće, što mi takoreći ne da mira i što smatram bitnim da bude ispričano. Nerijetko su u knjigama obrađene političke teme, poput ekonomske krize u Grčkoj 2013. („Ni koraka nazad“), ili pada Berlinskog zida („Ivonin oproštaj“), te ponovno aktuelnog sukoba u Ukrajini („Ljepota tame“). Svakako i ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji. Njihov uticaj na živote pojedinaca je toliko snažan, ali i poguban da je nemoguće ta dešavanja razdvojiti od sudbine opisanih likova. Nedavno je na Filozofskom univerzitetu u Zenici odbranjen magistarski rad pod nazivom „Politička načela i kulturalni kontekst književnosti bosanskohercegovačke dijaspore u Austriji“, studentice Ilme Islambegović. Posebno me raduje da moje tri knjige zauzimaju značajno mjesto u tom istraživanju.

 „Teške“ i ozbiljne teme u knjigama pokušavam da kompenziram sa tolerancijom, prijateljstvom i ljubavi, koje svaki od likova na svoj način doživljava, najčešće onda kada mu je to najpotrebnije. To je ujedno i moj životni moto. Mislim da snaga saosjećanja, ljubavi i opraštanja, koju svako od nas nosi u sebi može da prevlada i najbolnija životna iskustva. Preduslov je svakako da u tim previranjima ne izgubimo sebe, ne zaboravimo svoje porijeklo i kulturni i istorijski segment, koji nas je formirao. Ne zato da bismo se potpuno izolovali od društva u kojem živimo, već upravo suprotno, da bismo time obogatili i društvo u kojem se nalazimo, istovremeno učeći i razvijajući svoje potencijale kroz nova saznanja i iskustva.

SAN Serbian Canadian Magazine