Vo­zi­la se u pre­pu­nom tram­va­ju. Na sva­koj no­voj sta­ni­ci su ula­zi­li po­lu­mo­kri put­ni­ci, ko­ji su, bje­že­ći od ki­še, po­ku­ša­va­li pro­na­ći bar mje­sto za sta­ja­nje. Tram­vaj je par sto­ti­na me­ta­ra pri­je glav­ne že­lje­znič­ke sta­ni­ce ula­zio u tu­nel i slje­de­će tri sta­ni­ce je pre­la­zio pod­zem­nim pu­tem. Ni­je vo­lje­la taj iz­ne­nad­ni pre­la­zak svje­tlo­sti u ta­mu, ni­je vi­še mo­gla da po­sma­tra ši­ro­ku grad­sku uli­cu pre­pu­nu pro­dav­ni­ca i lo­ka­la, ša­re­nih ki­šo­bra­na i užur­ba­nih pro­la­zni­ka. Mo­gla je sa­mo da vi­di svoj od­sjaj na pro­zo­ru, ko­ji joj se ni­je svi­đao. Sa sta­kla ju je gle­da­lo mla­do ko­šča­to li­ce, ovi­je­no krat­kom i gu­stom cr­nom ko­som. Ni­je to bi­lo jed­no od li­ca mla­dih že­na, ko­je je us­put sre­ta­la – po­vr­šno li­je­po, oza­re­no ne­str­plje­njem i sre­ćom, li­ce ko­je se ra­du­je iz­la­sku u grad, ku­po­vi­ni odje­će sa pri­ja­te­lji­ca­ma ili su­sre­tu na ka­fi u jed­nom od mno­go­broj­nih grad­skih lo­ka­la, li­ce ko­je za­šti­će­no si­gur­no­šću po­ro­dič­nog ži­vo­ta tra­ži za­bra­nje­no i in­te­re­sant­no, a po­tom se opet vra­ća u to­plo i sret­no okri­lje. Na nje­nom li­cu se ocr­ta­va­la bri­ga. Bri­nu­la se za se­be, za svo­je, za ono što je sa­da i ono što bi mo­glo do­ni­je­ti su­tra, bri­nu­la se i za njih dvo­je, i da će mo­žda do­ći vri­je­me ka­da nji­ho­va ve­za vi­še ne­će ima­ti smi­sla. On je va­dio njen ži­vot iz bla­ta i za­to se ra­do­va­la sva­kom su­sre­tu s njim. Iako su nji­ho­vi za­jed­nič­ki tre­nu­ci bi­li ri­jet­ki, oni su joj po­ma­ga­li da pre­ži­vi vri­je­me do no­vog su­sre­ta. I da­nas je žu­ri­la da se sret­ne s njim. Još sa­mo če­ti­ri tram­vaj­ske sta­ni­ce, pa će uskom spo­red­nom uli­com da otr­či do nje­go­ve or­di­na­ci­je.

Sta­ra zgra­da sa si­vom fa­sa­dom i ki­po­vi­ma an­đe­la odi­še ot­mje­no­šću pro­šlo­ga vre­me­na. Otva­ra iz­re­zba­re­na ula­zna vra­ta od tam­nog dr­ve­ta i pe­nje se ste­pe­ni­ca­ma pre­ma dru­gom spra­tu. Kroz sta­klo vra­ta or­di­na­ci­je vi­di svje­tlo, što je znak da je on već sti­gao. Otre­sa ki­šne ka­pi sa svo­ga man­ti­la, za­tva­ra ki­šo­bran i ula­zi u nje­gov svi­jet.

„Hej, Ta­nja, sti­gla si“, po­gle­da je iz­nad na­o­ča­ra za či­ta­nje i na­smi­je­ši joj se.

„Sa­mo da za­vr­šim ne­ke hit­ne stva­ri“, stu­šti se on na pa­pi­re na rad­nom sto­lu. Sta­ri dr­ve­ni sto u so­bi za pri­ma­nje pa­ci­je­na­ta je bio ele­gan­tan, kao i ve­ći­na osta­log na­mje­šta­ja u so­bi. Pro­sto­ri­ju su is­pu­nja­va­le dr­ve­ne ko­mo­de i sta­la­že sa uku­sno ure­đe­nim po­li­ca­ma, na ko­ji­ma su sta­ja­le ku­ti­je li­je­ko­va i ča­je­va, i sak­si­je or­hi­de­ja raz­li­či­tih bo­ja i vr­sta. Na vi­so­kim pro­zo­ri­ma su vi­si­le či­ste bi­je­le za­vje­se, a u uglu so­be je sta­ja­la cr­ve­na lam­pa u ob­li­ku žen­skog ti­je­la. Čak je i jed­na osta­va za vi­no na­šla svo­je mje­sto u ovoj pro­sto­ri­ji, ko­ja je vi­še li­či­la na an­ti­kvar­ni­cu ne­go na uobi­ča­je­nu zu­bar­sku or­di­na­ci­ju. U ci­je­loj or­di­na­ci­ji je bi­lo či­sto i svi­je­tlo, i so­be ni­su ima­le onaj na­pad­ni mi­ris li­je­ko­va.

„Odoh da se is­tu­ši­ram. Ni­sam ima­la vre­me­na ra­ni­je“, ­i­zu­sti Ta­nja i ne­sta­de u hod­ni­ku.

„Mo­že, ali da­nas ne­ma­mo pre­vi­še vre­me­na. Mo­ja ćer­ka na­stu­pa ve­če­ras u jed­noj ba­let­skoj pred­sta­vi u sta­rom te­a­tru“, do­vik­nu on ne di­žu­ći po­gled sa po­tvr­da i pi­sa­ma, ko­ja su na adre­su or­di­na­ci­je sti­gla ove sed­mi­ce. Ina­če to ni­je bio nje­gov po­sao, ali nje­go­va vjer­na sa­rad­ni­ca ni­je sti­gla da pre­gle­da po­štu, jer je ja­ka pre­hla­da pri­si­li­la da osta­ne kod ku­će.

Da, nje­go­va ćer­ka je išla na ba­let i u vri­je­me kad su se njih dvo­je upo­zna­li. Am­bi­ci­o­zna i li­je­pa dje­voj­ka iz do­bre ku­će – nju je si­gur­no če­ka­la svi­je­tla bu­duć­nost. Kad je bi­la mla­đa, Ta­nja je to­li­ko li­či­la na nju da su bez pro­ble­ma uspje­li pre­ći gra­ni­ce Evrop­ske uni­je sa pa­so­šom nje­go­ve ćer­ke. Sad je na nje­go­vom sto­lu u or­di­na­ci­ji sta­ja­la sli­ka zgod­ne, vit­ke ti­nej­džer­ke. Du­ga tam­no-sme­đa ko­sa joj je bi­la sku­plje­na u rep, a usta ra­ši­re­na u za­go­net­ni osmjeh su ot­kri­va­la sa­vr­še­ne zu­be. Bi­la je iz­u­zet­no li­je­pa. Ta­nja si­gur­no ne bi vi­še mo­gla pre­ći gra­ni­cu sa nje­nim pa­so­šom.

Br­zo je pre­gle­dao po­štu. Jed­na tre­ći­na su bi­le re­kla­me, ko­je je od­mah ba­cio, a par va­žni­jih pi­sa­ma je osta­vio na stra­nu. Ima­će vre­me­na za njih po­sli­je vi­ken­da.

Iz­la­ze­ći iz ku­pa­ti­la, sa­mo sa pe­ški­rom pre­ko vla­žnog ti­je­la, Ta­nja mu se smi­je­ši­la za­vod­nič­ki. Pri­mje­ti da je do­sta smr­ša­la u po­sljed­nje vri­je­me. Ne­ma vi­še onih go­to­vo dje­či­jih obli­na na nje­nom ti­je­lu, ali ipak je pri­vlač­na, sad na ne­ki dru­gi, zre­li­ji na­čin. Ona je ta­ko jed­no­stav­na, su­šta su­prot­nost od nje­go­ve že­ne. Nje­go­va že­na se vi­še ni u lu­di­lu ne bi po­ja­vlji­va­la na­ga. I na pla­ži je uvi­jek no­si­la ne­ke ma­ra­me pre­ko jed­no­di­jel­nog ku­pa­ćeg ko­sti­ma. Sva ta šmin­ka, kre­me, far­be i osta­la po­moć­na sred­stva tre­ba­lo je da za­u­sta­ve nje­no sta­re­nje. Umje­sto to­ga je iz­gle­da­la još sta­ri­ja i po­ma­lo kao pla­stič­na lut­ka iz iz­lo­ga. Vo­lio je Ta­nju, nje­nu mla­dost, nje­nu uro­đe­nu ele­gan­ci­ju i nje­nu is­toč­no­e­vrop­sku su­zdr­ža­nu lje­po­tu. U njoj se sje­di­ni­lo sve ono što je pu­no go­di­na ra­ni­je osta­vio u svo­joj ze­mlji, od­la­ze­ći u svijet u po­tra­zi za bo­ljom za­ra­dom. Ob­uj­mi je oko stru­ka, po­no­vo kon­sta­tu­ju­ći da je smr­ša­la, i nje­žno je pri­vu­če se­bi. Uvi­jek je bio spre­man na lju­bav s njom. Ni­su mu tre­ba­la ni­ka­kva po­ma­ga­la o ko­ji­ma su nje­go­vi pri­ja­te­lji ša­lji­vo pri­ča­li na ka­fan­skim dru­že­nji­ma. Raz­u­mije se, sa­mo u mu­škom dru­štvu. Ču­di­li su se što ne ide s nji­ma u jav­ne ku­će i swing klu­bo­ve. Ne­ki od njih su sum­nja­li da ima lju­bav­ni­cu, ali da je kri­je od njih. To mu je već tre­ću go­di­nu us­pje­va­lo. Ova­kva ve­za je mo­gla da funk­ci­o­ni­še sa­mo sa že­nom ka­kva je bi­la Ta­nja. Ni­je mu po­sta­vlja­la za­htje­ve, če­ka­la je uvi­jek da on nju na­zo­ve. Vi­đa­li su se sa­mo kad je on bio si­gu­ran da ne­ma opa­sno­sti da bu­du ot­kri­ve­ni.

Le­ža­li su na kre­ve­tu za ope­ra­ci­je, ko­je je on u ri­jet­kim pri­li­ka­ma oba­vljao u svo­joj or­di­na­ci­ji. Bi­je­li pe­škir se vu­kao po po­du, pre­o­sta­le ka­pi vo­de su se kao bi­se­ri pre­si­ja­va­le na Ta­nji­nom ti­je­lu. On je pro­di­rao u nje­ne me­ke i to­ple pre­dje­le, stra­sno joj lju­be­ći gru­di. Ona je za­tvo­re­nih oči­ju uz­di­sa­la, mi­lu­ju­ći ga po gla­vi. Dok­tor Ju­rij Čaj­ka je u ova­kvim tre­nu­ci­ma za­bo­ra­vljao svo­je za­ni­ma­nje i svoj ugled, svo­ju po­ro­di­cu i bo­gat­stvo, ko­je je mar­lji­vim ra­dom ste­kao. U ovim tre­nu­ci­ma on je opet bio onaj sret­ni i ra­do­zna­li mla­dić iz pred­gra­đa Ki­je­va.

Ta­nja se spret­no i br­zo obu­kla i če­ka­la is­pred vra­ta or­di­na­ci­je Ju­ri­ja, ko­ji je još jed­nom pro­vje­rio sve pro­sto­ri­je. Že­na ko­ja sva­ko ve­če či­sti or­di­na­ci­ju je do­la­zi­la ka­sni­je na­ve­če, pa ni­je bi­la smet­nja za nji­ho­ve su­sre­te. Ju­rij ju je vi­đao ri­jet­ko, sa­mo kad bi joj za­tre­ba­la ne­ka po­tvr­da, i jed­nom go­di­šnje, pred Bo­žić, na or­ga­ni­zo­va­noj ve­če­ri za oso­blje. On je ipak pom­no ukla­njao sve tra­go­ve nji­ho­vog su­sre­ta, da ne bi bi­li pri­mje­će­ni ako bi ne­ka od nje­go­vih rad­ni­ca iz­van rad­nog vre­me­na na­vra­ti­la u or­di­na­ci­ju. Pred ra­sta­nak još jed­nom nje­žno po­lju­bi Ta­nju i odvo­je­no izi­đo­še iz zgra­de. Ki­ša je još uvi­jek pa­dala.

 

Ušla je u zgra­du pro­la­ze­ći po­red jef­ti­nih so­ba i sta­no­va, ko­ji su mi­ri­sa­li na ku­ha­nje i svje­že opra­ni veš. Veš se da­nas zbog ki­še su­šio po hod­ni­ci­ma. Na ovom mje­stu su sta­no­va­li oni ko­ji se još ni­su sna­šli u no­voj sre­di­ni ili oni ko­ji su se pre­da­li iz­mo­re­ni ži­vot­nom bor­bom. Uglav­nom su u so­ba­ma ži­vje­li sam­ci, tu i ta­mo po­ne­ki iz­bje­glič­ki par s dje­com. Me­đu sta­na­ri­ma je bi­lo i pro­sti­tut­ki, gra­đe­vin­skih rad­ni­ka ko­ji su sa­mo po­ne­kad na­vra­ća­li u so­be, a osta­lo vri­je­me ih iz­najm­lji­va­li, pen­zi­o­ne­ra ko­ji su ov­dje na­šli svo­je po­sljed­nje pri­sta­ni­šte, lak­ših psi­hič­kih bo­le­sni­ka. Ši­ro­ka pa­le­ta onog slo­ja gra­đa­na za ko­ji se zna­lo da po­sto­ji, ali ko­ji ni­su bi­li u fo­ku­su po­li­tič­kih kam­pa­nja, ni­ti su bi­li in­te­re­sant­ni kao po­ten­ci­jal­ni po­tro­ša­či. Kao ta­kvi oni su eg­zi­sti­ra­li na mi­ni­mu­mu, a če­sto i is­pod nje­ga, po­sma­tra­ju­ći za­bri­nu­to pro­mje­ne oko se­be. No, upr­kos tom ša­re­ni­lu ka­rak­te­ra i sud­bi­na, u zgra­di je vla­dao red i sko­ro da ni­je bi­lo kri­mi­na­la. Za vri­je­me to­plih i sun­ča­nih da­na ve­ći­na sta­na­ra je sje­di­la na dr­ve­nim klu­pa­ma is­pred zgra­de. Dje­ca bi ve­se­lo tr­ča­la kru­go­ve oko zgra­de i smi­šlja­la no­ve igre, sve do pred­ve­če, ka­da bi ih maj­ke gla­sno zva­le da uđu u ku­ću. Pen­zi­o­ne­ri bi već od ra­nog ju­tra raz­go­va­ra­li ili žuč­no ras­pra­vlja­li o ak­tu­el­nim te­ma­ma. Obič­no bi sje­di­li na istom mje­stu do na­ve­če, pra­ve­ći sa­mo pa­u­zu za ru­čak i po­po­dnev­ni od­mor. Nji­ma ni­šta ni­je mo­glo pro­ma­ći.

Sta­no­va­la je u so­bi s jed­nom že­nom iz nje­ne do­mo­vi­ne. Zbog nje­ne tam­ne ko­že i ja­kih obli­na svi u zgra­di su je zva­li Ma­ma Hu­a­ni­ta, pa je i Ta­nja vre­me­nom po­če­la zva­ti maj­kom. Pra­vu maj­ku ni­je vi­dje­la već dru­gu go­di­nu i bi­la je ja­ko ne­sret­na zbog to­ga. Po­zna­ti mi­ris je­la spre­mljen na ma­lom špo­re­tu Ma­me Hu­a­ni­te je do­če­ka već na vra­ti­ma. U lon­cu su se krč­ka­le pa­pri­ke, pa­ra­dajz, luk i ko­ba­si­ce, za­či­nje­ne bi­je­lim lu­kom i pa­pri­kom u pra­hu.

„Ha­lo, Ma­ma, što do­bro mi­ri­še! Tvoja soljanka je naj­bo­lja na svi­je­tu!“

„Ćao, ma­la ... Pa ti si sva oki­sla! Ula­zi br­zo i ugrij se! Još ćeš da na­vu­češ ka­kvu pre­hla­du!“

„Ma ne­moj da bri­neš, znaš da ni­sam ta­ko osje­tlji­va.“

So­ba je bi­la ma­la i pre­pu­nje­na stva­ri­ma. Na de­snoj stra­ni ne­če­ga što je li­či­lo na pred­so­blje je bio po­sta­vljen umi­va­o­nik. Po­red nje­ga je na dr­ve­noj po­li­ci sta­jao mi­ni špo­ret. Na su­prot­noj stra­ni je bio ugra­đen dr­ve­ni or­mar. Na is­toj stra­ni je sta­jao kre­vet Ma­me Hu­a­ni­te, sa de­be­lim ro­ze pre­kri­va­čem i ma­la sta­la­ža sa te­le­vi­zo­rom. Ta­nja se smje­sti­la na po­moć­ni le­žaj na dru­goj stra­ni so­be. So­ba i pred­so­blje su bi­li odvo­je­ni za­vje­sa­ma od iste ro­ze tka­ni­ne kao i pre­kri­vač na kre­ve­tu Ma­me Hu­a­ni­te. Na sto­lu na ras­kla­pa­nje su već če­ka­li ki­se­la pa­vla­ka, ki­se­li kra­stav­ci i kri­ške cr­nog hlje­ba. Ta­nja se pre­svu­če na br­zi­nu i za­gri­ze je­dan kra­sta­vac, isto­vre­me­no od­la­ma­ju­ći ko­ma­dić hlje­ba.

„Sa­če­kaj još ma­lo, soljanka tek što ni­je go­tova“, do­ba­ci joj Ma­ma Hu­a­ni­ta i od­ge­ga se sa dr­ve­nom ka­ši­kom pre­ma lon­cu. „Gdje si se za­dr­ža­la da­nas?“

„Ra­di­la sam kod one go­spo­đe što dr­ži auto-ser­vis. Da­nas zbog ki­še ni­sam mo­gla ko­si­ti tra­vu, kao što je bi­lo pla­ni­ra­no, pa sam joj či­sti­la stan. Po­sli­je to­ga sam se sre­la s Ju­ri­jem“.

Ma­ma je po­sta­vlja­la ta­nji­re i ka­ši­ke na sto. Iz­gle­da­lo je da se spre­ma da joj ne­što ka­že. Pri­je to­ga je nje­žno po­mi­lo­va po gla­vi.

„Ti znaš, ma­la, da ja imam jed­nu ćer­ku. Bog mi je svje­dok da je vo­lim vi­še od sve­ga na ovom svi­je­tu, ali ti si za me­ne isto kao i ona. Ko­li­ko njoj že­lim do­bro u ži­vo­tu, to­li­ko ga že­lim i te­bi“.

Ta­nja je mo­gla na­slu­ti­ti šta sad do­la­zi.

„Ja znam da ti vo­liš Ju­ri­ja. Pa on ti je i po­mo­gao, do­veo te ova­mo, na­šao ti smje­štaj“, na­sta­vi Ma­ma Hu­a­ni­ta, ne ski­da­ju­ći svo­je tam­ne oči s Ta­nji­nih. „Ali mo­žda bi ipak bi­lo vri­je­me da raz­mi­sliš o svo­me ži­vo­tu! Ti si svje­sna da on ni­ka­da ne­će na­pu­sti­ti svo­ju po­ro­di­cu!“

„Ja to i ne tra­žim od nje­ga“, re­če Ta­nja lju­ti­to.

Ma­ma Hu­a­ni­ta uz­dah­nu du­bo­ko. „Mo­gla bi da upo­znaš ne­ko­ga u tim fir­ma­ma gdje ra­diš. Vi­di, jed­na mo­ja po­zna­ni­ca je pri­je par go­di­na do­ve­la ćer­ku i za­po­sli­la je da či­sti u jed­noj fir­mi. Sad je nje­na ćer­ka sret­no uda­ta za in­ži­nje­ra, a ne­dav­no su do­bi­li i dru­go di­je­te.“

Ta­nja pre­vr­nu oči­ma, da­ju­ći do zna­nja da je ta pri­ča ne in­te­re­su­je.

Ma­ma Hu­a­ni­ta ipak na­sta­vi: „Još si mla­da i li­je­pa, Ta­nja. Ži­vot ti ne­će pru­ži­ti pu­no šan­si, vje­ruj mi. Is­ko­ri­sti one ko­je mo­žeš.“

Ta­nja je mr­zi­la ova­kve raz­go­vo­re. Ni­ka­da joj ni­je pa­lo na pa­met da bu­de s ne­kim dru­gim sem s Ju­ri­jem. U fir­ma­ma ko­je je či­sti­la, mi­je­nja­ju­ći ne­ke od rad­nih ko­le­gi­ni­ca, ona je re­dov­no sre­ta­la dru­ge mu­škar­ce. Uglav­nom su u tim fir­ma­ma ra­di­li sred­njo­vječ­ni in­ži­nje­ri i dru­gi teh­nič­ki rad­ni­ci, ali Ta­nja ih ni­ka­da ni­je po­sma­tra­la kao mu­škar­ce, a i da je­ste, vje­ro­vat­no joj se ne bi svi­dje­li. Njoj oni ni­su bi­li ni­ma­lo pri­vlač­ni, kao ni ona nji­ma. Ona je bi­la sa­mo jed­na od či­sta­či­ca ko­je su se smje­nji­va­le pred nji­ho­vim oči­ma. Obra­ća­li su joj se je­di­no kad im je ne­što sme­ta­lo ili kad su bez­u­spje­šno tra­ži­li svo­ju šo­lji­cu za ka­fu.

„Mo­že­mo li sad da je­de­mo?“, upi­ta Ta­nja, gle­da­ju­ći Ma­mu Hu­a­ni­tu po­gle­dom mla­de oso­be, ko­ja još ne zna šta ho­će, ali je si­gur­na u ono šta ne­će. Ma­ma Hu­a­ni­ta je po­gle­da po­mir­lji­vo i još jed­nom du­bo­ko uz­dah­nu po­sta­vlja­ju­ći lo­nac na sto.

Su­tra­dan, na­kon što je is­pra­ti­la Ta­nju na po­sao i po­spre­mi­la so­bu, Ma­ma Hu­a­ni­ta je če­ka­la svog po­sje­ti­o­ca. On je bio je­dan od ri­jet­kih mu­šte­ri­ja ko­ji su joj osta­li vjer­ni svih ovih go­di­na. Svi u zgra­di su zna­li da se ba­vi pro­sti­tu­ci­jom, ali ona zbog to­ga ni­ka­da ni­je ima­la pro­ble­ma. Naj­sta­ri­jim za­natom se po­če­la baviti pri­je se­dam­na­est go­di­na, na­da­ju­ći se da će ta­ko us­pje­ti po­mo­ći svo­joj je­di­ni­ci. Šta je dru­go mo­gla ra­di­ti jed­na Rom­ki­nja bez ško­le ko­ju ni­ko ni­je htio za­po­sli­ti!? Muž ju je na­pu­stio pri­je ro­đe­nja ćer­ke, a nje­na po­ro­di­ca ni­je ima­la do­volj­no ni za svo­je po­tre­be. Od ne­čeg se mo­ra­lo ži­vje­ti. Bit­no je da nje­noj lje­po­ti­ci ni­šta ni­je ne­do­sta­ja­lo. Od ma­lih no­gu je bi­la prin­ce­za, naj­ljep­še ha­lji­ne joj je sla­la, naj­bo­lje igrač­ke. Iako je od­ra­sta­la odvo­je­no od nje, Ma­ma Hu­a­ni­ta je sve ove go­di­ne bi­la uz nju. Pra­ti­la je sva­ki njen ko­rak, stri­je­pi­la da ne na­pra­vi istu gre­šku kao i ona. I uspje­la je! Ove go­di­ne će nje­na sre­ća kre­nu­ti na medicinski fa­kul­tet. Šta ljep­še mo­že jed­na maj­ka po­že­lje­ti? To je bi­la pra­ved­na na­dok­na­da za njen pro­pu­šte­ni ži­vot.

Ta­nja je ju­trom ra­di­la kao či­sta­či­ca u tr­žnom cen­tru, u sa­mom cen­tru gra­da. Sti­za­la je me­đu pr­vi­ma i već na­kon dva sa­ta uspje­la bi da oči­sti od­jel sa iz­lo­že­nim mu­škim odje­li­ma i igrač­ka­ma. U pre­o­sta­lom vre­me­nu po­ma­ga­la bi ko­le­gi­ci Dra­ga­ni, ko­ja je ri­ba­la hod­ni­ke na is­to­me spra­tu. Po­ne­kad bi krat­ko pra­vi­le pa­u­zu i raz­gle­da­le iz­lo­že­nu ro­bu. Po­la sa­ta pri­je otva­ra­nja su u cen­tar sti­za­le pr­ve pro­da­va­či­ce sa na­ta­pi­ra­nim ofar­ba­nim fri­zu­ra­ma. Iz­gle­da­lo je kao da se dr­že za vr­lo va­žne ka­ri­ke u tom bes­kraj­nom pro­ce­su tro­še­nja nov­ca. Još pri­je otva­ra­nja su pred pro­dav­ni­ca­ma če­ka­le gru­pe ne­str­plji­vih ku­pa­ca.

Dra­ga­na je da­nas ka­sni­la, pa je Ta­nja po­žu­ri­la sa usi­sa­va­njem u slu­ča­ju da mo­ra za­vr­ši­ti i njen dio po­sla. Ni­je joj bi­lo te­ško. Ne­ka­ko se opu­šta­la uz po­zna­ti zvuk usi­si­va­ča raz­mi­šlja­ju­ći o ljep­šim stva­ri­ma. Upra­vo joj je u mi­sli­ma bio ju­če­ra­šnji su­sret s Ju­ri­jem, kad je užur­ba­no obla­če­ći rad­ni man­til u pro­dav­ni­cu utr­ča­la za­di­ha­na Dra­ga­na.

„Iz­vi­ni Ta­nju­ška, mo­ra­la sam pre po­sla na ban­ku. Pri­ča­la sam ti da su mi brat i sna­ja do­bi­li si­na. Sad mu pra­ve kr­šte­nje, pa mo­ram da im po­ša­ljem pa­re. A to ti je kod nas ve­li­ki tro­šak, znaš. Ce­lo se­lo se po­zi­va na pro­sla­vu.“

„Ma ne­ma pro­ble­ma Dra­ga­na, sti­ći će­mo već ne­ka­ko. Ja sam sa mo­jim po­slom sko­ro go­to­va“, re­če Ta­nja i na­sta­vi usi­sa­va­ti.

Dra­ga­na je bi­la po­ri­je­klom iz Sr­bi­je. Nje­ni su ži­vje­li ne­gdje na gra­ni­ci sa Ru­mu­ni­jom, kao i ve­ći­na za­po­sle­nih u fir­mi. Sta­no­va­la je s ba­bom i dje­dom u ma­lom tro­šnom sta­nu bez ku­pa­ti­la, a osta­li čla­no­vi nje­ne fa­mi­li­je su osta­li ži­vje­ti u Sr­bi­ji. Bi­la je mla­da, si­gur­no pet-šest go­di­na mla­đa od Ta­nje, i Ta­nja se pi­ta­la ka­ko je mo­gu­će da ima do­sta go­di­na rad­nog is­ku­stva. Ta­nja je vo­lje­la Dra­ga­nin op­ti­mi­zam i jed­no­sta­van na­čin na ko­ji je ona po­sma­tra­la stva­ri. Za Dra­ga­nu je bi­lo nor­mal­no da ra­di pre­ko še­zde­set sa­ti sed­mič­no i da ve­ći­nu nov­ca ša­lje svo­ji­ma. Ni­ka­da se ni­je ža­li­la i iz­gle­da­lo je da joj čak i ova­kav po­sao pred­sta­vlja za­do­volj­stvo.

Na vra­ti­ma se po­ja­vi pr­va pro­da­va­či­ca i Dra­ga­na joj se osmjeh­nu, lju­ba­zno je po­zdra­vlja­ju­ći. Ta­nja sa­mo na­sta­vi sa po­slom.

Po­sli­je oba­vlje­nog po­sla su njih dvi­je ­sa osta­lim oso­bljem, iz ta­ko­zva­ne ko­lo­ne za či­šće­nje, pi­le ka­fu iz auto­ma­ta. U ma­loj pro­sto­ri­ji, ko­ja je od tr­žnog cen­tra bi­la ustu­plje­na Ta­nji­noj fir­mi, su sta­ja­la ko­li­ca za či­šće­nje, usi­si­va­či, sred­stva za dez­in­fek­ci­ju, ke­se raz­li­či­tih bo­ja, u ko­je su se odvo­je­no ba­ca­li pla­sti­ka, pa­pir, sta­klo i osta­lo sme­će. U to vri­je­me su do­la­zi­li i pred­rad­ni­ci ko­ji su­ rad­ni­ke raz­vo­zi­li na dru­ga rad­na mje­sta, ako bi na nji­ma bi­la po­treb­na rad­na sna­ga. Da­nas ni­je bi­lo po­tre­be za do­dat­ne sa­te, pa su se Ta­nja i Dra­ga­na upu­ti­le na pi­će u obli­žnju pi­ce­ri­ju.

„Ta­nja, imam ne­što da ti ka­žem, ali ne­moj da mi se sme­ješ“, re­če Dra­ga­na po­ma­lo sti­dlji­vo.

„Pre ne­ki dan sam upo­zna­la jed­nog deč­ka. Sla­dak je pra­vo. Mi­slim da mu se svi­đam.“

„Pa to je su­per, Ga­ga! Gdje si ga upo­zna­la?“

„Iz mog je me­sta, ali nje­go­vi ro­di­te­lji su dav­no oti­šli za Ne­mač­ku, pa se ne zna­mo od pre. Upo­zna­li smo se pro­šle sed­mi­ce na svad­bi mo­je ro­di­ce i od ta­da mi sva­ki dan ša­lje po­ru­ke. Sva sam iz­gu­blje­na, Ta­nju­ška. Ne mo­gu da mi­slim ni na ­šta dru­go.“

„Pa to je div­no, ta­ko se ra­du­jem zbog te­be.“

„Upo­zna­ću te s njim kad me po­se­ti. Vi­de­ćeš, svi­de­će ti se si­gur­no. Stal­no zbi­ja ša­le sa mnom i uvek je ta­ko ve­seo“, uz­dah­nu Dra­ga­na i na­sta­vi da opi­su­je svo­ga prin­ca.

Ta­nja se iskre­no ra­do­va­la Dra­ga­ni­nim no­vo­sti­ma. Ni­je mo­gla da pri­ča s njom o Ju­ri­ju. Bi­lo bi joj te­ško da ob­ja­sni da je već ože­njen, a ni nje­mu ne bi bi­lo dra­go kad bi znao da ona pri­ča dru­gi­ma o nji­ho­voj ve­zi. Za­to ne re­če ni­šta.

„Ta­nju­ška, slu­šaš li ti me­ne? Iz­vi­ni, ja se sa­mo o se­bi ras­pri­ča­la, a ne pi­tam šta ima no­vo­ga kod te­be.“

„A ni­šta... Kod me­ne se ni­šta ne de­ša­va. Ja sam ti ne­po­pra­vljiv slu­čaj.“

„Ma daj, si­gur­na sam da ćeš i ti ubr­zo na­ći ne­ko­ga. Ti si ta­ko le­pa Ta­nja, i ta­ko vit­ka. Da sam bar ja tvo­je gra­đe, a ne ova­ko ma­la i zde­pa­sta. A ka­da ti bu­deš s ne­kim, to će si­gur­no bi­ti ne­ko po­se­ban.“

„Na­daj­mo se da će bi­ti ta­ko“, re­če Ta­nja za­mi­šlje­no.