Sat je zvonio u sedam. Ona pomisli zašto im to treba na godišnjem, jer ni kod kuće ne koristi budilnik. Ali u istom trenu pomisli i na ljepote koje ih čekaju, i poželi da je već tamo. On je ustao ranije da se može spremiti bez stresa. Popakovaše stvari u ruksak: kremu za sunčanje, kape, kartu grada i još par sitnica. Ukrcaše se na brzi brod koji je vozio do Rodosa. Za sat bi trebalo biti tamo. On jutrom ne priča mnogo, a pogotovo ne kad putuju. Zato uze i-Pod iz ruksaka i poče da traži odgovarajuću muziku za putovanje. Ona mu se nasmiješi, pokušavajući da zabašuri mučninu od vožnje.
Kao što je bilo planirano, iskrcaše se sa broda poslije sat plovidbe. Sunce je žarilo i ona pomisli kako će možda biti pretoplo za obilazak. Srećom, ima muzeja koji su, nadala se, klimatizovani. A i vjetar, iako vruć, bar malo je stvarao privid da je svježe. Bila joj je još muka od vožnje i zato predloži da prvo odu negdje na piće.
Vidjevši da je jako blijeda, znao je da nešto nije u redu.
„Je li ti muka?“, upita je.
„Samo da popijem kolu, biće mi bolje. Brod se previše ljuljao.“
„Da, neki klinci iza nas su povraćali.“
„Mora da je more bilo nemirno zbog vjetra.“
S prvim gutljajem koka-kole i kolačem vrati joj se boja u lice. Mogli su da krenu u “osvajanje” Rodosa.
Put prema tvrđavi nije bio naporan. Prodjoše pored statua Elafosa i Elafine. Legenda kaže kako je na mjestu statua nekada stajao Kolos sa Rodosa, preko trideset metara visok kip posvećen bogu sunca Heliosu. Bio je ubrajan u sedam svjetskih čuda. Nažalost, jak zemljotres je “skratio” Kolosov život na samo šezdeset šest godina. Poslije nekoliko fotografija za sjećanje, nađoše se u unutrašnjosti gradskih zidina. Žuto-smeđa boja zidova i popločani kameni putevi su vraćali u prošlost. Uske ulice sa stepenicama su im bili sljedeći foto-motivi. Ona se smiješila pred kamerom. Bilo je nečeg nestašnog i dječačkog u njenom izrazu lica. Izgledalo je da je sretna. Poslije kraće šetnje u unutrašnjosti zidina uđoše u muzej. Nebrojani umjetnički primjerci na jednom mjestu: male mermerne figure, slike i veliki kipovi grčkih bogova. Sve su to vidjeli već mnogo puta u televizijskim emisijama, ali ovako uživo je utisak sasvim drugačiji. Trebalo bi zabraniti snimanje umjetničkih eksponata, jer oni unište onu fascinaciju koju čovjek osjeti kad ih prvi put vidi. Bijeli mermer je bio čist kao da je juče postavljen. Rastuži je pomisao na prolaznost današnje kulture. Šta će ostati poslije njih? Video-zapisi, DVD ili neke druge mogućnosti elektronskih memorija? Ništa što se može opipati ili pomirisati. Ili će do tada da pronađu i mogućnosti prenosa mirisa, okusa i slično? Iako je svakodnevno koristila računar, nije bila ovisnik od elektronskih medija. Uživala je u danima kad nije imala pristup njenim mailovima i kad je telefon bio isključen. Bilo joj je jasno da u današnje vrijeme postoji mogućnost komunikacije u svakom trenutku, ali nije htjela da ispusti trenutke mira i opuštenosti. Kao sad na Rodosu, gdje je svim čulima htjela da osjeti ovu zemlju, njenu prošlost i kulturu. On je pragmatično koristio prednosti medija da pronađe put prema cilju ili da dozna nešto novo o mjestu na kojem se nalaze. Pored toga, bilo mu je lakše pratiti vremensku prognozu nego stalno gledati na teletekst. Danas je i on bio fasciniran ostacima stare Grčke, tako da je njegov smartphone ostao neupotrebljen. Samo je ponekad zastao i zvao je da naprave još jedan snimak. Pošto su godišnji odmori imali posebno mjesto u njihovom životu, uvijek su se radovali kad su kod kuće gledali fotografije. Danas je dobar dan za fotografisanje, puno je svjetla i imaju super motive.
Rodos je bio udaljen samo osamnaest kilometara od Turske. Pola vijeka pod turskom vlašću, sve do početka dvadesetog stoljeća, učinili su da je uticaj osmanskog bio dosta izrazit. Crkve su bile mijenjane u džamije, i obrnuto, zavisno od vladara. Nije mogla da ne pomisli na svoju zemlju. Tamo, istina, nisu preuređivali vjerske objekte nego su ih rušili. Poslije ratova su opet gradili, još više i veće. Skoro svako selo je imalo svoje pompezne religiozne objekte, koji nikako nisu pristajali ostalim starim i urušenim kućama. Kao da su njihovom gradnjom htjeli onim drugima da pokažu da im ništa ne mogu. U stvari, samo su pokazivali koliko su slabi i nesretni. Ona brzo odbaci loše misli, nije htjela da kvari ovaj dan. Znala je da, gdje god da otputuje, u svakoj zemlji i na svakom koraku može da je nađe njena prošlost. Ali ona po prirodi nije bila patetičan tip. Istina, nije bila ni veliki optimista. Bila je realna i prihvatala je životne situacije kakve jesu, gradeći sopstveno mišljenje o njima. Rodos grad je jednostavno bio prekrasan i nije ostavljao prostora za loše misli. Oni odlučiše da naprave prvu pauzu, i uz dobar ručak i malo vina slože utiske. U restoranu po preporuci iz prospekta hrana je odisala orijentalnim stilom. Konobar donese punjene paprike za nju i musaku za njega. Uživali su u ručku i zasluženoj pauzi. Htjeli su da pogledaju još par iskopina prije nego krenu nazad. Dnevni izleti su odlični, ali uvijek nedostaje vremena za sve znamenitosti. Gazda restorana ih poslije ručka počasti grčkom kafom i rahat-lokumom, uz srdačan osmjeh i želju da ga opet posjete. Ona pomisli kako ovdje kriza nije tako primjetna. Možda zato što je početak sezone, pa se svi nadaju da se crne prognoze o neposjećenosti neće obistiniti.
Njemački turisti otvoreno prijete da će izostati ove godine. Njoj je izgledalo kao da Grci nikada nisu posebno voljeli Nijemce. Bilo je tu istorijskih razloga, a i mentaliteti su se nekako sudarali. Ali dolazak njemačkih turista je uvijek bio dobro dočekan. Interesi obe strane su išli u istom pravcu, pa je postojao utisak da su odnosi više nego dobri. Njemačko-grčki brakovi nisu bili rijetkost. Naročito mlađi Grci nisu imali problem sa prošlošću ovih dviju država. Ali s posljednjom ekonomskom krizom su se počele javljati nesuglasice. Čak i ti mladi Grci su počeli da prizivaju stara vremena i podsjećaju na ono što su im Nijemci tokom ratova uradili. Na samom Rodosu su do hiljadu devetsto četrdeset i treće vladali Italijani. Od tada pa do kraja rata Nijemci. Pošto je Nijemcima zbog ukidanja do tada važeće italijanske lire nedostajalo novca za trupe, pala je odluka da se Jevreji sa Rodosa deportiraju u logore i njihova imovina zaplijeni. Od tada gotovo da nema Jevreja na ovome ostrvu. Potpuno isto kao i u današnje vrijeme ekonomske krize su se tovarile na pleća onih koji se ne mogu braniti. Njemački turisti nisu imali problem promjene destinacije za odmor. Dobre materijalne mogućnosti i jeftini turistički aranžmani su im dali slobodu putovanja u bilo kojem pravcu, na bilo kojem kontinentu. Njih dvoje su spontano izabrali godišnji odmor u Grčkoj, iako su bili svjesni da sa njemačkim govorom mogu da probude zle duhove. Grci su im jednostavno ostali u sjećanju kao miroljubiv narod. Na jednom prijašnjem ljetovanju u Grčkoj su imali problem sa hotelskim prozorom, koji se nije mogao potpuno zatvoriti. Na recepciji su na njihovu primjedbu reagovali umirujuće. Službenik im je dao do znanja da već godinama ništa nije ukradeno u hotelu. Takvu Grčku su upoznali i nisu htjeli da unište iluziju o njoj. Posjeta Rodosu je samo pojačala taj pozitivni utisak. Čak je i povratak na njihovo ostrvo bio prijatniji. Osjetiše onaj lijepi umor, kad se čovjek ne opterećuje previše svakodnevnim problemima, i kad počne tiho u sebi da filozofira o svijetu, i da ga posmatra iz neke druge perspektive, svojstvene možda samo bogovima.
Aleksej je za vikend naumio ostati u Atini. Poslije prvog kruga izbora njegovi zemljaci nisu uspjeli formirati novu vladu i za javnost je glavni „krivac“ bio vođa njegove partije Aleksis Cipras. Za Alekseja je on samo izvršavao volju grčkog naroda ili bar jednog znatnog dijela tog naroda. Paketi štednje nisu pokazivali nikakve učinke sem dodatnog siromaštva. Možda je neko imao koristi od njih, ali većina Grka sigurno nije. Od sedamdeset i tri milijarde, koliko je iznosila pomoć Grčkoj, oko sedamdeset milijardi su dobile banke. Bilo je iluzorno očekivati da će se sa ostatkom novca pokrenuti grčka ekonomija i stvoriti uslovi za promjene. Evropska unija je vršila pritisak na grčke političare, i izjednačavala odbijanje programa štednje sa izlaskom iz Unije. Evropski moćnici čak nisu ni pokušali da prikriju svoje namjere. Pritisak i prijetnje od strane evropskih političara su svakodnevno prenošene u grčkim medijima. Aleksis i partija nisu popuštali ni u jednoj tački za koju su se borili prilikom proteklih izbora. Bilo je jasno da je ovo za Sirizu sve ili ništa. To je Alekseju davalo povjerenje i još jaču želju da svojim radom doprinese pobjedi Sirize u drugom krugu. Spavao je manje nego inače i ranim jutrom odlazio u partijsku centralu. Adrenalin je činio svoje, i svaki minut potrošen na nešto što nije imalo veze sa izborima mu se činio kao vječnost. Zato mu je tako teško palo kad su javili da je pradjeda iznenada preminuo, i da što prije krene kući. Bilo mu je teško, volio je starog i znao je da u sebi nosi dosta njegovih osobina. A s druge strane, tako je htio da ovaj vikend ostane u Atini. Kao što je pradjeda vodio svoju životnu bitku na ostrvu, tako je i Aleksej imao svoju u Atini. On bi ga sigurno razumjeo, ali Aleksejevi roditelji, nažalost, ne bi. Zato se žurno uputio u pravcu stanice, ne noseći nikakve stvari sa sobom. Ako sve bude po planu, vratiće se u Atinu za dva dana.
Posjeta Rodosu je bila pun pogodak i oni obećaše sebi da će napraviti bar još jedan izlet dok su na odmoru. Sljedećih par dana su ipak željeli provesti na ostrvu i uživati u kupanju i sunčanju. Vrijeme je iz dana u dan bilo sve toplije. Ponekad su sretali užurbane dnevne turiste. Na ostrvu je stidljivo počinjala ljetna sezona.
„Danas je još toplije. Sreća da smo juče napravili izlet“, pomisli ona.
Osjeti da joj godi mir poslije jučerašnjeg napornog dana. Sinoć su u sobi otvorili flašu crnog vina i sjetili se da napišu karte njegovoj familiji i prijateljima. Onda su dugo pričali o detaljima sa izleta i gledali snimke. Danas su opet bili ćutljivi. Izgledalo je kao da se svako okrenuo sebi i svojim mislima.
Aleksej već izdaleka ugleda majku i grupu žena u crnini na kućnom pragu. Sprovod samo što nije krenuo. Ona ga umorno pogleda i dade mu znak da požuri sa presvlačenjem. Put je bio dug i bilo je dobro da je jedan dio puta spavao. U trenucima kad je bio budan posmatrao je more i ostrva pored kojih su prolazili. Razmišljao je o tome kako neizmjerno voli ovu zemlju. Neki od njegovih poznanika, koji su jedno vrijeme studirali u inostranstvu, pričali su da je i tamo lijepo, ali na neki drugi način. Sve je puno modernije, prošarano alternativnim vidovima umjetnosti. Grčka je bila tradicionalna. Kao da joj je ostavština bila breme i kočila je da se razvije u nekom novom, drugačijem pravcu. Aleksej je od pradjede naučio da se prvo treba poštovati i upoznati svoja zemlja da bi se mogle upoznati i shvatiti ostale. On je bio i njegova podrška kad se odlučio za studij umjetnosti. Pomisao da ga više nema je za Alekseja bila bolnija od svega što je do sada doživjeo. Znao je da tu prazninu više niko neće moći popuniti, i da njegova ionako nesretna familija bez njega gubi oslonac. U tom u sobu uleti Etar, sin njegove sestre, i poče da mu se umiljava. Učini mu se da je porastao otkad ga je posljednji put vidjeo. I njemu su obukli crne hlače i tamnu košulju dugih rukava. Možda zbog toga izgleda tako ozbiljno.
„Aleksej, ti tu!“, osmjehnu se Etar. Aleksej primjeti da mu nedostaje polovina prednjeg zuba.
„Aleksej, ide plaža!“, reče mu zapovjednički vukući ga za rukav.
„Sad moramo da idemo u crkvu, pa ćemo poslije da se igramo na kamenjaru i da hvatamo ribu, ok?“
Etar nije bio sretan što moraju da krenu. Nisu mu se sviđali svi ti ljudi u dvorištu. Puno ih je plakalo, a on nije shvatao zašto. Pored toga, niko nije imao vremena za njega. Ipak nevoljno pođe s Aleksejem.
Crna povorka, isprekidana jecajima žena, lagano je milila prema groblju. Stariji mještani su na vrućini teško hvatali korak, pa je izgledalo kao da će povorka svakoga trena zastati. Prođoše pored male uvale sa crnim kamenom. Ljeti kad je plaža puna turista sa šarenim rekvizitima i ispunjena veselom vriskom djece, sprovodi imaju posebnu sakralnost. Kao da dva svijeta udaraju jedan na drugi. Jedan ozbiljan, pritisnut problemima i tragedijama. Drugi pun opuštenosti i površnosti, nesposoban i nevoljan da bar za tren bude dio ovog prvog.
Danas je na plaži bila i jedna četveročlana porodica sa dvije djevojčice predškolskog uzrasta. Ona primjeti dugu povorku sa krstom na zaglavlju, kako tužno prolazi pored plaže. Vidjela je krupnog pravoslavnog popa u crnoj mantiji kako predvodi sprovod. Za njim je išla familija pokojnika. Učini joj se da je prepoznala onu plavu ženu iz kućice pored plaže. Bilo je dosta svijeta, puno starih ljudi. Vjerovatno je običaj da čitavo mjesto dolazi na oproštaj. Neki težak osjećaj joj pritisnu grudi. Uzdahnu duboko, zatvori oči i pokuša da prebaci misli na neke druge stvari. Djevojčice sa plaže su prstićima pokazivale na povorku. Majka ih nježno opomenu da to nije lijepo, i one nastaviše sa igrom.