Bugojno, 25.07.2017. Viktor Dundović, profesor

„SELENA“ – roman Aleksandre Zubić

 

Aleksandra Zubić - neumorni i neumoljivo istinski borac za prava nježnijeg pola i sa tom svojom „svetom misijom“ evo napisa i treći roman sa simboličnim i, naravno, ženskim imenom SELENA.

Zamišljeni likovi njenih djela su dobrim dijelom zapravo njeni autobiografski podaci tako ženski vješto upredani i vezeni u karaktere, postupke i mentalni sklop svojih neobično upečatljivih ženskih likova koji nijednog čitatelja (ni muškog ni ženskog) ne ostavljaju ravnodušnim ni tokom kao ni poslije završenog čitanja.

Ovaj njen novi roman zapravo je samo obrazlaganje jedne mudrosti sadržane u samoj srži njene pomenute uzvišene misije za ravnopravnost polova:

„... upoznaj svijet iza ograde, koju si sama sagradila...“

Ona je otkrila odnosno objelodanila srce pomenute borbe žena za ravnopravnost pod suncem i nebom koje muškarci sebično isključivo prisvajaju sebi a zapravo je mnogo veći problem kojeg je Aleksandra izvrsno i ingeniozno detektovala u toj svojoj misiji a to su ograde od drugih im nametnute a još više one ograde koje su same žene izgradile oko sebe te kao trojanski konj slamaju svaki unutrašnji pokušaj otpora vanjskim žestokim nasrtajima što ne posustaju odvajkada, već se samo iz generacije u generaciju uvijek iznova obnavljaju, jačaju i žešće kidišu na ove „svete ženske misije“ suprotstavljanja i pružanja otpora (malo)brojnijem, ali muško šovinistički nastrojenom „neprijatelju“.

Sa druge strane Aleksandra otkriva još jednu otežavajuću okolnost svoga položaja između ženskog i muškog „protivnika“ kada prećutno pohvali jednu ili drugu stranu usljed čega odmah bude žestoko napadnuta od one druge strane o čemu svjedoči ova rečenica:

„Kad sam shvatila poslije nekog vremena da ne pripadam ni ovdje ni tamo i da imam samo sebe brzo je krenulo nabolje... malo znanja, a i sreća nije naodmet“.

Ova citirana rečenica je ustvari izraziti trnoviti put do sopstvene individualnosti a što je (pre)težak put i za puno jače (barem fizički) muškarce, a kamoli neće biti pretežak za krhkije i emotivnije žene još uvijek (bile odvajkada) sputane kojekakvim lancima odgoja, tradicije, sramežljivosti, nježnosti (kao i u romanu pomenuti bezrazložni strah od roze boje, strah od onog lošeg i najgoreg, od nepoznatih ljudi...).

Najtopliji, najintimniji i najiskreniji a istovremeno gnomski najsažetiji opisi ljubavi između dvoje zaljubljenih, onako spontano bez ijedne suvišno izgovorene riječi ili vulgarnog nepotrebnog pokreta jer tijela tada govore čistom ljubavi i strašću što možda malo prebrzo bivaju prekinuti ili zamijenjeni psihološkim stanjima drugih likova, prije svih njene majke, a onda tu bude vješto ubačena i kritička nota osude postojećeg društvenopolitičkog stanja što više nije rat, ali ni dugo priželjkivani i nasušno potrebni mir.

Aleksandra je etablirani ženski pisac u svijetu gdje je ta ženska borba za ravnopravnost popularna, ne, nikako i kod Aleksandre kod koje je to prirodni čak karakterno urođeni unutarnji impuls i potreba a što opet i čini tako osobenim i zanimljivim njen jedinstveni stil pisanja.

Inače i nisam baš sklon ljubavnim romanima kao ni onim agresivno i bez mjere naglašenim feminističkim djelima, ali ovaj roman premda je i ljubavni i feministički i društvenopolitički angažirani kao i duboko psihološki sa jednostavnim a privlačno pitkim stilom i iznijansirano dorađenom jezičkom izvrsnom virtuoznošću te sam ga sa neizmjernim zadovoljstvom i skoro u komadu pročitao.

Ovaj Aleksandrin roman nije plačkasto ženski niti agresivno odbojni feministički stav, nije nimalo preko mjere (kako to obično biva u ovakvim romanima) naglašeno seksistički niti emotivno patetičan, već naprotiv eruditski zanimljivo raznolik, ženski suptilno profinjen, intelektualno uzvišen, pomno izvezen zlatnim nitima jakog, hrabrog, postojanog duha obdarenog suzdržanim ali simpatično nenametljivim smislom za duhovitost, duhovno, intelektualno.