Zovem se Selena. Ime sam dobila po grčkoj boginji Mjeseca, kraljici noći, kćerki Hiperiona i Teje, sestri boga Sunca Helija i boginje zore Eje. Na slikama i skulpturama je boginja Selena je prikazana kao prekrasna žena blijedog lica sa bakljom u ruci i polumjesecom na glavi. Legenda kaže da je svake večeri u srebrenoj kočiji odlazila u posjetu svome dragom Endimonu, što je razljutilo Boga Zevsa, pa ju je kaznio tako što je Endimona osudio na vječni san. Selena ga nije prestala voljeti, te je svake noći dolazila i budila Endimona svojim poljupcima, a njihova ljubavna igra je trajala do jutra kada bi Selena odlazila praćena svjetlosnim zracima. O Mjesecu, simbolu žene i materinstva, su nastale mnoge priče i legende. Mjesečeve mjene i kalendari su se oduvijek koristili za određivanje početka sjetve i žetve, a u novije vrijeme počele su se koristiti i mjesečeve dijete. U spiritualnim krugovima postoji vjerovanje da mlad Mjesec utiče na čovjekov um, a pun na njegovo tijelo, i da se dva dana prije mladog i dva dana poslije punog Mjeseca loši uticaji pojačavaju, te nije poželjno donositi važne životne odluke. U pričama moje majke, Mjesec je uvijek bio tajnovit i lijep, nešto čemu se obični smrtnik može samo diviti, ali što ne može ni dotaći ni prisvojiti. On se javlja i u jednom od mojih prvih sjećanja na ljetnu večer prije koje mi pojmovi svjetlosti i tame nisu baš često prolazili kroz misli. Mogla sam tada imati nešto više od tri godine. Kao ni tama i svijetlost, ni postojanje i prolaznost godina nisu za mene imale jasno značenje. Te izrazito tople večeri iz sna me probudila i privukla sebi neka čudna svjetlost izvana. Kao omađijana sam prišla prozoru i ugledala pun i neobično velik Mjesec preko čije površine se poput vrpce povlačio jedan zalutali oblak. Crnilo neba je još više naglašavalo mjesečevu narandžasto-žutu okruglu masu, dok su se u daljini čuli psi kako zavijaju poput vukova. Prizor koji se pružao pred mojim pospanim očima je bio nestvarno lijep i mističan, sličan prizorima iz bajki koje mi je otac pred spavanje čitao. Čuvši ili osjetivši da sam se probudila majka je ušla u moju sobu i nježno me privukla sebi. Snena i pomalo uplašena popela sam se u njeno naručje i pritisnula glavu na njene tople grudi, osluškujući ravnomjerne otkucaje njenog srca. Ona mi je pomilovala pospano lice rekavši: “Ne boj se, Selena, ako ikada u životu sve oko tebe postane tamno i nebo prekriju crni oblaci, Mjesec će te zaštititi i donijeti svjetlo.“ Ja sam ubrzo potpuno smirena zaspala u njenom naručju, dok je iznad nas dvije, naše zgrade i našeg uspavanog grada sijao užareni Mjesec.
Sa tugom i sjetom se sjećam te davne večeri dok sjedim u autu parkiranom na ulici ispred moje kuće, tačnije ispred kuće moga muža. Petak je popodne, posljedni radni dan u sedmici i ja se pitam koliko petaka u ovo vrijeme dolazim kući. Iz godine u godinu vraćam se s posla jednim te istim putem, kupujem namirnice u obližnjoj prodavnici, parkiram auto ispred ulazne kapije, dolazim s posla koji me ne ispunjava, u kuću koju ne volim, prelazim iz jednog svijeta privida u drugi. Koliko sam samo puta poželjela da se više ne vratim ovdje, gdje nikad nisam mogla biti ono što stvarno jesam, ili bar mislim da jesam, ako je još išta ostalo od prijašnje mene. U ovoj kući, koju je moj muž, uz nesebičnu pomoć njegovih roditelja, kupio nedugo poslije našeg vjenčanja, žive naša sada već odrasla djeca, muževi roditelji i njegova starija sestra. Smještena je u jednoj prilično mirnoj ulici na periferiji grada. Gotovo sve kuće u ulici su sagrađene krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka, u istom jednostavnom stilu, i između sebe se razlikuju samo po boji njihovih fasada. Boja fasade naše kuće je veselo žuta što nikako ne odgovara sivilu života u njoj. Donji sprat, takozvano visoko prizemlje, dijele roditelji mog muža sa njihovom kćerkom, dok je gornji sprat ostavljen mojoj porodici na korištenje. Pod stropom ispred zajedničkog ulaza, mjestu gdje se u toplim danima nedjeljom skupljamo na ručak, počasno mjesto su zauzeli bijeli plastični sto i stolice. Bašta i njena flora nakon kupovine kuće nisu znatno promijenjene, iako su neka od egzotičnih rastinja usljed nebrige prestala da daju plodove. Kako je bivši vlasnik kuće bio penzionisani profesor biologije, može se reći, bez imalo pretjerivanja, da je bašta još uvijek jedna od najljepših u ulici. Na istočnoj strani bašte, tik uz žičanu ogradu je drvena šupa koja je prije služila kao rasadnik, a u koju sad moj svekar unosi sve što nađe, dobije ili nedjeljom kupi na buvljaku. Otkad je prije dvije godine zbog srčanih poteškoća otišao u penziju, tu provodi najveći dio svog vremena, pa sam sigurna da je i sada u svome skrovištu. U šupi se vremenom nakupilo raznih potrebnih i nepotrebnih stvari - od mašina za oštrenje noževa, kliješta i eksera u svim veličinama i izvedbama, nekoliko starih bicikla u dijelovima, više primjeraka autoradija, pa sve do jedne umjetničke slike mrtve prirode, koju je svekru neki Rumun dao u zamjenu za staru mašinu za kafu. Vremenom je šupa postala jedan svijet za sebe i sada se čini kao da ona i kuća nemaju više ništa zajedničko. Osim svekra i mene malo ko od familije ulazi u nju. Moje prisustvo se svodi na kratku popodnevnu posjetu kada svekru donesem džezvu vrele mirišljave kafe. On onda samo nakratko izroni u naš svijet i kaže: „Selena, a ti si to, živa ti meni bila. Evo ja se baš nešto zaradio, pa zaboravio na kafu. Vazda u ovoj kući ima posla, nikad kraja.“ Uz kafu on obavezno zapali jednu cigaretu, koju je prethodno uz pomoć crveno-bijele plastične mašinice napunio hercegovačkim duhanom, popije gutljaj iz šoljice, da bi onda nesmetano nastavio sa radom. Tako on iz dana u dan prikriva svoju tugu, sklanjajući se i od očiju svojih najbližih. Da ga plašljive i tugaljive oči ne odaju, povjerovala bih da je tu zaista samo zbog posla, kojeg oko kuće, istina, nikada ne nedostaje. Ipak, ovako pred sobom vidim slomljenog starog čovjeka, kojeg su i društvo i njegova rođena familija zaboravili. Kao da je odslužio onoliko koliko je bilo potrebno da im obezbijedi dalji materijalni razvoj, pa sad svima svojim prisustvom samo smeta. A dobar je čovjek moj svekar, niti kome misli zlo, niti ga čini.
Iz misli me prekinuše povici grupe dječaka koji na rolerima prođoše tik pored moga auta. Jedan od njih se rukom odgurnu od auto, očito ne vidjevši da u njemu još neko sjedi. Pomislih kako je vrijeme da uđem i spremim nešto za jelo, mada znam da svi radije jedu kod svekrve nego ono što ja skuham, vjerovatno zato što ona bolje kuha. Istini za volju, ona ništa drugo osim toga i ne radi. Ako ne kuha, onda ogovara s njoj sličnima, a najčešće uspješno radi i istovremeno i jedno i drugo. Svekrva je sušta suprotnost od mirnog i povučenog svekra. U razgovoru s drugima drsko prelazi sa teme na temu, ne ostavljajući sagovornicima ni najmanju šansu da dovrše ono što su htjeli reći. Dok uspješnijim i pametnijim od sebe nalazi zamjerke tipa uvreda, svoje znanje skuplja uglavnom sa muzičkih kanala država bivše Jugoslavije. Moja svekrva nikada nije bila u pozorištu, jer je to po njenom mišljenju bespotrebno trošenje vremena i novca. Ne ide čak ni u kino, ali zato zna sve detalje iz života Anđeline Džoli. Njena neosnovana mržnja prema drugima joj se urezala u svaku boru na licu, u njene tamne oči i u boju njenog promuklog glasa, ali ona tu zlobu ni ne krije, čak se ponosi njome, kao da je najbolja osobina koju bi jedan čovjek mogao imati. U njenim očima jedinu vrijednost ima materijalni dobitak, pa je primitivno ponosna na sve ono materijalno što je postigla u životu, bolje rečeno na ono što su drugi za nju stvorili. Ona pripada onoj široko prostranjenoj sorti ljudi koji bolje od sebe niti poznaju, niti priznaju, i koji su u stanju preći preko svih moralnih normi ako su oni, njihova familija ili njihovo dobro u pitanju. Samo je Svemogući iznad nje, spomene ga bar dvadeset puta na dan, njemu se moli i zaklinje i duboko u sebi zaista vjeruje da joj on daje za pravo sve što radi.
Glavobolja, jedini vjerni saputnik svih godina koje sam provela u ovoj kući, je i sada uz mene. Stravična bol u sljepoočnicama i čelu se širi prema potiljku i prijeti da me uništi. Pravim bolnu grimasu, skupljajući kapke i ostavljajući zjenicama tek toliko otvora da samo još kao kroz maglu vidim obrise žute kuće. Udahnem duboko i nakratko zatvorim oči. U mislima jasno vidim lijep i pun Mjesec, isti kao one ljetne večeri s majkom. Njegovo postojanje na tamnom nebu moga života me smiruje. Oblaci koji prolijeću preko njegove zlatne površine mi pokazuju pravac kojim treba da krenem. Moja lijeva noga je još na kvačilu. Okrećem ključ od auta, polako pritišćem gas, otvaram oči, dajem žmigavac i ne gledajući u retrovizor odlazim.